Osmi utorak
Osmi utorak u nizu pobožnosti “13 utoraka” pred blagdan sv. Antuna Padovanskoga predslavio je msgr. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, u koncelebraciji s fra Martinom Jakovićem, župnikom, fra Stjepanom Brčinom i fra Josipom Ivanovićem, župnim vikarom. U nastavku donosimo homiliju biskupa Šaška:
1. Jedna od često spominjanih riječi u suvremenosti, kako u gospodarstvu tako u pitanjima o našoj prošlosti, jest: revizija. Ta je strana riječ, latinskoga podrijetla, u sadašnjemu društvenom ozračju zadobila neku čudnu patinu nelagode, suprotstavljanja i osporavanja. A zapravo je lijepa, jer se tiče ponovnoga gledanja, promatranja, traženja novih motrišta, sa svrhom da se dobije puniji uvid u istinu.
Susrevši se s večerašnjom Božjom riječju ta mi je riječ bila voditeljica. S pravom možemo reći da je Kristovo uskrsnuće, vjera u Krista najveća revizija koja se događa djelovanjem Duha Svetoga.
Promotrimo li čitanje iz Djela apostolskih, vidimo tri prizora.
Najprije susrećemo nasilje. U Filipima su nasrnuli na Pavla i Silu; stražari su im strgali odjeću i išibali ih; zatvaraju ih u tamnicu, odvajaju od drugih, sputavaju ih puni prijetnja i bijesa. To je prva stvarnost koju kršćani i Crkva susreću od početka. I silnici misle da time sve završava.
Drugi je prizor prijelomnica: molitva i pjevanje hvale Bogu. Događa se potres, ljuljaju se temelji zatvora, otvaraju se vrata i prostor slobode. To unošenje Božje prisutnosti za posljedicu s jedne strane ime gubitak smisla života za nasilnike i pokušaj oduzimanja života, a s druge strane ponuda utjehe i novoga života.
Tamničar traži i dobiva svjetlo, spoznaje istinu i doživljava obraćenje. Božja prisutnost, prihvaćanje Boga u životu čovjeka revidira postupanja, putove i ciljeve.
Treći je prizor posljedica obrata: tamničar traži odgovor na pitanje koje nosi u sebi o spasenju. Dobiva odgovor da je spasenje u vjeri u Isusa Krista. I nakon što je povjerovao i prihvatio Božju riječ, postaje nositeljem Božje ljubavi; krsti se, priprema stol i blagovanje koje je ispunjeno radošću, jer je povjerovao Bogu.
Ako stavimo prvu i zadnju sliku jednu nasuprot druge vidimo: nasilje, mržnju i tamnicu, preoblikovane u: svjetlo, ljubav i radost. Kakva revizija!
2. Odakle ona dolazi, gdje joj je izvorište, govori nam Isus u Evanđelju. On vidi da su učenici zbunjeni najavom njegova odlaska i vidi žalost koja ih je obuzela. Očito je ta pomiješanost tuge i izgubljenosti plod pomisli na gubitak Kristove vidljivosti. Oni to vide kao gubitak, a Isus u njih unosi istinu, da bi mogli vidjeti stvarnost i revidirati svoja razmišljanja i osjećaje.
Isus želi otkloniti njihovu žalost, odagnati kušnju obeshrabrenosti, i govori im o daru Duha Svetoga koji je nazvan grčkim imenom Paraklet, u kojemu se očituje blizina, prisutnost, zaštita i utjeha. Duh Sveti je onaj koji nam je blizak, koji je razliven u našim srcima, koji nam je bliži od nas samih. On i tugu učenika preobražava u radost.
Isusov odlazak, odvajanje od jednoga oblika vidljivosti, preduvjet je za drugi oblik prisutnosti i vidljivosti koji vodi Crkvu, koji se očituje u životima vjernika i koji revidira događanja u osobnim iskustvima i u povijesti svijeta.
Za to su najjasniji primjeri sveci, nositelji Božjega Duha i trajni poticatelji na reviziju vlastitoga života u svjetlu Radosne vijesti.
3. Neprijatelji koji su odbacili Isusa, osudili ga i razapeli pripadaju onoj stvarnosti koja je u Ivanovu Evanđelju nazvana ‘svijet’.
Taj svijet je predstavio stvarnost Isusova života, naviještanja i smrti na način koji zahtijeva reviziju. Zato Isus spominje troje: grijeh, pravednost i osudu.
Grijeh je svijeta u ‘nevjeri’, u odbacivanju Isusa do te mjere da je proglašen bogohulnikom, on koji je u vjernosti Ocu na sebe preuzeo grijeh svijeta.
Duh istine revidirat će nepravedan proces u kojemu je Isus osuđen. Prividni poraz na križu zapravo je početak pobjede i proslave. Ovo je jedini spomen imenice ‘pravednost’ u Evanđelju po Ivanu, a tiče se posvemašnjega uranjanja u volju Očevu iz čega proizlazi Duh Branitelj koji štiti zajednicu Crkve.
I konačno, oni koji su osudili Isusa, prihvativši kneza ovoga svijeta, Sotonu, zapravo su osudili sebe. Neprijatelj Boga i čovjeka poražen je smrću i uskrsnućem Božjega Sina. To svjedoči Duh po onima koji vjeruju u Krista i čini čudesna djela
Ta duhovska revizija pomaže nam živjeti ljepotu Crkve i u njoj prepoznavati Božju prisutnost, nebesko kraljevstvo koje je među nama i u nama. I naša radost je dio naše osjećajnosti, mjera naše malenosti i krhkosti. Zato smo danas pozvani dati prostora onomu koji je veći od našega srca.
4. Uronjeni u suvremenost i u društvene okolnosti koje živimo može nam se činiti da je Bog daleko, da ne gleda na naše poteškoće. Možda smo živjeli kršćanstvo s oduševljenjem i uvjerenjem, rasli slušajući Božju riječ, gorljivi za Crkvu, donoseći hrabre odluke u svome životu.
No, dođu i oni trenutci kada se čini da je Učitelj daleko; mučimo se s tumačenjem događaja, okolnosti; slabi molitva, susrećemo se s razočaranjima; baš kao apostoli pred zadnjim Isusovim riječima koje im ostavlja.
Upravo smo tada pozvani obratiti se ‘revizoru’ našega života, Duhu Svetomu koji nam je dan. On nije sam. Sveci su naši prijatelji koji nam pomažu vidjeti bolje.
Sveti Antun to svjedoči upravo o tri nosive teme o kojima govori Isus.
Navodeći Prvu Ivanovu poslanicu, on o grijehu kaže: „Nemojte se čuditi što vas svijet mrzi (1Iv 3, 13). Tko voli zemlju, kako može voljeti stanovnike neba? Ako pozorno razmotrimo, grješnici mrze sami sebe, jer traže zlo za sebe; a može li onaj tko je zao sa samim sobom biti dobar s drugima? Oslobađanje od grijeha vodi u služenje Bogu, služenje Bogu vodi u posvećenost, a posvećivanje sadašnjega života zadobiva život vječni.“
Nadalje, „pravednost se sastoji“ – kaže sveti Antun – „u davanju svakomu njegovoga“. Iz toga zaključuje: „Mi trebamo Bogu dati vjeru (imati pouzdanja u Boga); bližnjemu trebamo dati ljubav, a stegu usmjeriti prema samima sebi.“
Sveti Antun odnos prema đavlu vidi u odnosu prema vjeri, pa tako piše: „Vjerovati znači dati srce (od latinskoga: cor-dare)… Tko daje srce, daje sve. Zato vjeruje onaj tko se predanjem svoga srca posvema podvrgava Bogu. Tko ne vjeruje, ne daje srce Bogu; a ako ga ne daje Bogu, nužno će ga dati đavlu ili tijelu ili svijetu. A onaj tko to učini, bit će osuđen.“
Braćo i sestre, u nama je Duh koji i danas potiče da revidiramo svoje živote i živimo radost, dajući srce Bogu.
Ulazeći u život svetoga Antuna, nailazimo na te trenutke ‘revizije’ koji su se pojavili kao odgovori na stvarnost mučeništva i na odluku da da odgovori Božjemu pozivu i ostvaruje ga u potpunosti nošen Evanđeljem. To je susreo i kod svetoga Franje koji je ‘revidirao’ svoj život nastojeći doslovno utjeloviti Isusovu Radosnu vijest.
Uz svetoga Antuna, večeras pred očima imamo i blaženoga Alojzija Stepinca, koji je prije sto dvadeset godina rođen na današnji dan. I njegov je život pokazao što čini Duh Sveti po čovjeku koji dopušta da ga Bog raduje. On je i danas osporavan, jer svi koji su prihvatili laž ne žele reviziju istinom.
A Krist je Crkvi darovao Duha istine i ljubavi. U tome Duhu svako je naše liturgijsko slavlje ‘revizija’ koju naročito živimo u sakramentu pomirenja; u svakome danu i ispitu savjesti… Neka se po nama očituje i preobražava svijet i unosi radost u našu Crkvu i domovinu.
Amen.
