Naši mladomisnici
Veliko je slavlje u našoj redovničkoj zajednici franjevaca konventualaca! 28. svibnja, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, zaredio je i dvojicu naših đakonâ za svećenike: fra Zvonimira Pervana i fra Franju Čolakovca. Mnogi su za ređenike molili u župi sv. Ivana XXIII., dok su drugi to činili u svetištu sv. Antuna Padovanskog u Padovi. Fra Franjo je danas predslavio župnu svetu misu, a fra Zvonimir je propovijedao. Njegovu propovijed prenosimo u cijelosti, a našim mladomisnicima čestitamo!
„Ja sam katolički svećenik” – tim riječima sv. Maksimilijan M. Kolbe obratio se zapovjedniku zloglasnog logora Auschwitz, kada je istupio pred njega želeći darovati život za Franju Gajowniczeka, koji je bio jedan od desetorice koji su morali umrijeti zbog jednog odbjeglog zatvorenika. Kada je čuo krik i vapaj Franje Gajowniczeka, fratar Kolbe se odvažio i potaknut jakošću Duha Božjega rekao da želi umrijeti umjesto toga čovjeka. Kada ga je zloglasni zapovjednik pitao tko je, Kolbe je odgovorio – „ja sam katolički svećenik“. Na te riječi, kažu svjedoci događaja, nastao je muk među prisutnim nacistima koji su svakodnevno bučno provodili teror u koncentracijskom logoru. No, to nisu bile samo riječi, to je bila snaga jednoga života utemeljenog i nazidanog na Kristu. Braćo i sestre, danas Crkva pred nas stavlja liturgijska čitanja koja govore upravo o toj ljubavi koja dolazi od Boga, i koja nas nuka da svjedočimo da smo Božji.
Prvo čitanje izvještaj je o mučeništvu sv. Stjepana, prvog mučenika za Krista. Stjepanovo svjedočanstvo bilo je poticaj brojnim kršćanima poslije koji se nisu bojali reći da su Kristovi učenici i nasljedovatelji. Ni pod cijenu smrti! Baš kao Kristov junak s početka propovijedi – Kolbe – franjevac konventualac koji je živio u nama bliskoj povijesti obilježenoj dramatičnim događajima. On je darovao svoj život za oca jedne obitelji. A to je vrhunac ljubavi, i to one ljubavi koja dolazi jedino od Boga. To je ljubav o kojoj nam danas govori Evanđelje, ljubav koja se ne postiže ljudskim snagama, „od danas do sutra“, nego je plod besplatne i neograničene Božje milosti i čovjekove suradnje s tom Milošću. Da, Božjoj milosti je potrebno biti otvoren. Vrata srca, braćo i sestre, smo pozvani otvoriti – i to kako je govorio sv. Ivan Pavao II. – širom otvoriti vrata Kristu. Ovi Kristovi svjedoci – sv. Stjepan, sv. Maksimilijan Kolbe i svi koji su okrunili život svetošću – otvorili su širom vrata Kristu. Nisu se stidjeli Krista, niti da su njegovi. Danas živimo u društvu koje nije kršćansko kao nekad. Mnogo je ljudi koji više nisu kršćani i koji su se potpuno udaljili od vjere… No valja se upitati jesmo li i mi kršćani doista kršćani ili se tek tako nazivamo? Jesmo li mi otvorili širom vrata Kristu? Stidimo li se reći da smo Isusovi? Pitanje na koje svatko od nas ponasob treba tražiti odgovor, a koji nije jednostavan kao što se možda na prvu čini.
Kristovi učenici – svjedoci vjere u Isusa Krista – napajaju se na Izvoru žive vode. Autentičnog Kristovog učenika i svjedoka tj. autentičnog kršćanina obilježava nepresušna potreba doći na Izvor, napajati se na Izvoru žive vode koja struji u vječnost. Knjiga Otkrivenja danas nas potiče: „Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava! Svjedok za sve ovo govori: »Da, dolazim ubrzo!« Amen! Dođi, Gospodine Isuse!“ Braćo i sestre, Izvor je tu – Isus prisutan u Euharistiji, u sakramentu pomirenja, u svim sakramentima. Svima nam je „na dohvat ruke“, ali Otac nebeski nam ostavlja svima punu slobodu da biramo želimo li se napajati na tom Izvoru koji nas napaja za vječnost i utažuje našu žeđ duše ili pak tražimo i napajamo se na izvorima ovozemnih strasti i užitaka koji nas mame ali nikako da utaže žeđ duše, štoviše uvlače nas u vrtlog iz kojega sami ne znamo i ne možemo izaći.
Današnje Evanđelje donosi nam još jednu važnu odliku autentičnog svjedoka vjere u Krista, a to je da teži jedinstvu s Bogom i braćom. Isus izriče molitvu Ocu nebeskom koja je izraz njegova jedinstva s Ocem i u kojoj moli da i mi budemo dionici i svjedoci toga Božjeg jedinstva. Isus moli Oca za nas ovako: „da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.“ Riječi tako jednostavne, a opet tako duboke i bogate. Gdje je Otac? Otac je u Sinu Isusu Kristu. A gdje je Sin? Sin tj. Isus je u nama, kao što sam kaže u ovoj molitvi. Gdje je, dakle, Bog najvidljiviji? U nama. Upravo je to ta velika odgovornost koja nam je dana na krštenju, da Bog bude vidljiv u nama, da njegov život struji u nama, da On bude vidljiv u našem razmišljanju, govoru i djelovanju i da u konačnici budemo jedno s njime. To je puni smisao našeg života i postojanja, braćo i sestre. To je odnos ljubavi koji stvara jedinstvo s Bogom, a onda i s braćom i sestrama tj. ljudima koje nam Bog stavlja na životni put. Kristov učenik je uvijek promicatelj jedinstva koje je utemeljeno u Bogu koji je Otac, Sin i Duh Sveti. Zato svaka podjela među kršćanima, podjele i svađe među članovima obitelji koji za sebe kažu da su kršćani, ratovi među narodima koji se nazivaju kršćanskima… ranjavaju Kristovo srce. Naš fra Celestin Tomić, poznati bibličar i fratar kreposna života, kaže ovako: „Svijet podstiče čovjeka na samodostatnost, Krist uči da je život u međuovisnosti i otvorenosti, da svi budu jedno.“ Braćo i sestre, mi kršćani – u bilo kojem staležu – moramo biti svjesni da ne možemo sami. Moramo se osloniti prvenstveno na Boga, ali i na one koje nam Bog stavlja na životni put – u župi, na radnom mjestu, u školi… Ako želimo da nešto uspije, da bude blagoslovljeno, onda moramo osluškivati Boga i jedni druge. U suprotnom naši pothvati su osuđeni na propast.
Kako postati svjedok, kako ostvariti jednistvo s Bogom koje onda uzrokuje jedinstvo s braćom i sestrama? Odgovor je jednostavan, ali istovremeno i zahtjevan – susrećući se s Isusom, ljubeći Isusa, prijateljujući s Isusom u molitvi, ostvarujući intiman odnos zajedništva s Isusom koji zahvaća čitav naš život. To je put svetosti na koji je pozvan svaki kršćanin. Put koji su prošli Kristovi junaci koje smo spomenuli sv. Stjepan, sv. M. Kolbe i svi drugi koji uživaju vječnost. U jučerašnjoj propovijedi prilikom svećeničkog ređenja kardinal Bozanić je kazao: „Svetost dolazi od Boga koji je jedini svet i koji nas prvi ljubi. Čovjekova svetost nije odsutnost grijeha. Tko bi tada mogao postići svetost? Svetost se postiže, u svetosti se napreduje, prihvaćanjem Krista – i to sada. To vječno sada traje u Bogu. Ono se neprestano događa između Boga i čovjeka po Isusu Kristu u Duhu Svetom. Tu su smješteni kršćanski pozivi, a posebno poziv u ministerijalno svećeništvo.“ To ministerijalno svećeništvo jučer smo primili nas devetnaest mladića, među ostalima, fra Franjo i ja. To je dar Božji i dar Crkve nama, a u taj dar utkane su i vaše molitve, i vaša potpora i ohrabrenja. Zato je ovo i prigoda da zahvalimo našim obiteljima, rodbini, braći fratrima, dobročiniteljima, a danas osobito vama draga braćo i sestre iz Župe sv. Antuna ovdje na Svetom Duhu koji ste ugradili dio sebe u nas i koji ste nam nesebično pomagali. Fra Franjo je ovdje s vama proveo zadnje godine svoje franjevačke formacije i ovu đakonsku godinu, a ja iako sam ovdje proveo tek godinu dana svoje redovniče formacije, osjetio sam ponajviše da ste se ugradili u moj život nekoliko godina prije dok sam kao član Frame dolazio ovdje i baš ovdje prepoznao živu Crkvu, živu zajednicu. Hvala vam dragi naši na svemu!