“Pođi i ti u pustinju!”

Korizmeno vrijeme je započelo. Trajat će četrdesetak dana i to nam je izvanredna prilika za samoanalizu i postavljanje pravih pitanja. U moru glasova i riječi od nas će se u ovome vremenu očekivati i – šutnja, pustinja. Pustinja u načelu predstavlja divlji kraj smrti. Taj kraj obilježen je suhoćom, samoćom, oskudnim resursima, ali nam pruža idealnu mogućnost ostaviti sve nevažno sa strane i koncentrirati se na ono zaista bitno. Je li uopće moguće doživjeti iskustvo pustinje u vrevi velikoga grada? Zacijelo. Uđimo u pustinju i, poput Spasitelja, susretnimo se s napastima!

Prva napast u koju možemo pasti jest osloniti se na dugačko trajanje korizme i pomisliti kako imamo vremena. Vrijeme brzo prolazi i ne donesemo li neke konkretne odluke za svoj život danas, proći će nam još jedna korizma – uzalud.

Druga napast je donijeti odluke koje nećemo obdržati niti do pola korizmenoga vremena; riskiramo potpuni poraz i veliku frustraciju natovarimo li samima sebi bremena koja ne možemo nositi; bilo na polju molitve, pokore ili dobrih djela. Budimo objektivno ponizni, protegnimo se koliko smo dugački.

Treća napast bi mogla biti donijeti odluke iz junačenja: ja mogu postiti, ja mogu, ja… ja. Ova napast je vjerojatno najgora. Duhovna oholost nije šala, a motiv donošenja odluka jest ljubav i zahvalnost prema Gospodinu, dok je cilj pobijediti vlastite slabosti (samo jedna je dovoljna ove korizme!) na jedini način kako je to temeljito uopće moguće: milošću Božjom.

Četvrta napast je donijeti odluke kojih ćemo se držati samo do Uskrsa. Nećemo jesti ovo ili piti ono, ali ćemo se zato za Uskrs „oduzeti“; pasti u šećernu ili alkoholnu komu ili drugo. Svrha donošenja odluka jest prolongirati ih na ostatak godine i do kraja života, a ne „duhovni maraton“ u kojemu mi (ponovno) dokazujemo svoju izdržljivost.

I, konačno: peta napast je letargija: meni ne treba pustinja, meni ne trebaju odluke. Ta je vjerojatno najopasnija. Umisliti si kako smo mi ljiljani koji cvjetaju, a ne vidjeti da smo itekako i kaktusi kad nas netko „pikne“, vodi u sigurnu propast. Usredotočimo se na vlastite iritantne i bolne crte osobnosti koje unesrećuju naše bližnje i pokušajmo svake korizme iskorijeniti jednu. Tako ćemo do kraja života doista postati svetci.

Neka nam ovo sveto vrijeme bude u znaku pustinje, molitve, pokore i dobrih djela koja neka se ocrtavaju u radu na sebi, kako bismo bili ugodnije društvo, ljudi milosrdnijega srca i duboke empatije. Tako ćemo sve napasti pobijediti, Uskrs radosno dočekati i biti boljima nego što smo danas. Svima želim blagoslovljen korizmeni hod!

fra Ivan M. Lotar, župnik i rektor Bazilike