Disanje duše

Evanđelje sedme vazmene nedjelje donosi nam Isusovu velikosvećeničku molitvu te nas potiče na razmišljanje o molitvi kao bitnoj oznaci ljudskog života. Razmišljajući o njoj, dolazi nam na kratko misao i pitanje: zar smo toliko slabi i nemoćni, da moramo nekoga moliti i Nekome se moliti? Nismo li dovoljno jaki i sami, za svladavanje i prevladavanje svih problema svojom moći? Zar nam je potrebna nečija pomoć sa strane? Ne možemo li sve sami riješiti svojim snagama, voljom i radom?

Već smo kao obični ljudi u mnoštvu stvari ovisni o molitvi. Dok još bijasmo mala djeca, koliko puta su nas mama i tata trebali držati za ruku da prohodamo. Kasnije, kad smo malo odrasli, molili smo ih da nam kupe koju igračku, ili dadnu novac za bilježnicu, knjige ili slično. Kad smo bili bolesni, obratili smo se liječniku za pomoć, da bismo ozdravili ili se barem zaliječili. U životnoj tjeskobi i žalosti, tražili smo utjehu, podršku i ohrabrenje osoba koje su nas okruživale.

Kao kršćani i kao vjernici nismo ovisni samo o ljudima, nego i o Bogu – našem Stvoritelju. Potrebna nam je Božja pomoć bez koje je gotovo nemoguće živjeti. Molitva upućena Bogu je uzvišeniji čin od onog pustog moljakanja. Molitva jednog vjernika – molitva koju upućuje čovjek vjere je uzdizanje srca i duše k Bogu. To je razgovor s Njime. To je disanje ljudske duše i duhovni znak življenja s Bogom u njegovom zajedništvu.

Primjer i potrebu molitve dao nam je i sam Gospodin Isus Krist. On se često molio. Molitvom je razgovarao sa svojim nebeskim Ocem pokazujući povezanost s Njime – a molio je i spontano, onako kako je u srcu osjećao. Kad je bio radostan; molio je: hvalim te Oče, Gospodaru neba i zemlje – kad je trebao izabrati učenike, proveo je noć u molitvi; kad je bio u smrtnoj tjeskobi pred samu muku i smrt, molio je: ako je moguće Oče, neka me mimoiđe trpljenje – ali je i dodao: ne moja, nego tvoja volja neka bude.

I danas slušamo njegovu molitvu za učenike, a time i za nas: sačuvaj ih u svom imenu…. svijet ih mrzi, jer nisu od svijeta… posveti ih u istini! Isus moli, ne samo za apostole, već i za sve nas koji ćemo na njihovu riječ povjerovati. Moli Oca da proslavi njega i da u njegovoj proslavi, proslavi i očituje samog sebe onakvog kakav on uistinu jest, a ne onakvog kakvog smo ga mi zamišljali i zamišljamo.

Ova Isusova molitva koju smo danas čuli u evanđelju ne oslobađa nas od svijeta i onog što u Ivanovom evanđelju označava svijet, nego nas, dapače, podsjeća na našu zadaću, zadaću Crkve i svakog pojedinog kršćanina, da se po nama Bog nastavlja proslavljati u svijetu i vremenu, kako bi svi mogli imati život vječni. „A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinog istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.“

Božja proslava u svijetu po Crkvi neće se dogoditi zato što imamo političku, ekonomsku i neku drugu moć, nego po tome što smo, kao i apostoli, „jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom“ i što nitko od nas nije „ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar … nametljivac“, nego što je svatko od nas kršćanin koji se, osnažen Duhom Svetim koji u nama počiva,

„ne stidi, nego … slavi Boga zbog toga imena.“

fra Filip Pušić