Povijest župe i svetišta

Svetište sv. Antuna Padovanskog, središte i žarište antunovske pobožnosti nalazi se na Svetom Duhu u zapadnom dijelu grada Zagreba. Župa sv. Antuna osnovana je 1. siječnja 1932.

Izgradnja crkve sv. Antuna započela je 1931. godine, kada se slavila 700. obljetnica smrti Padovanskog Sveca. Gradnja crkve je dovršena 1934. godine.

Crkvu je blagoslovio 8. prosinca 1934. godine dr. Antun Bauer, zagrebački nadbiskup, a prvu svetu misu istoga dana slavio je bi. Alojzije Stepinac Uz bi. Alojzija Stepinca vezana su još dva vrlo važna događaja u ovoj crkvi. Naime, 12. rujna 1943. Godine on je posvetio glavni oltar. Na koncu, glavnu proslavu proglašenja sv. Antuna Padovanskoga »evanđeoskim naučiteljem« u Zagrebu obilježio je bi. Alojzije, svetom misom u ovoj crkvi 13. lipnja 1946. Unutrašnjost crkve dovršena je 1984. godine. Crkvu je posvetio kardinal Franjo Kuharić 24. studenoga 1984.

Crkva je izgrađena prema nacrtu poznatog arhitekta dr. Jurja Denzlera. Zamišljena je kao trobrodna bazilično monumentalna crkva, spoj baziličnog stila i modernog vala u graditeljstvu. Izvana je sagrađena od grubog kamena. Upravo taj grubi kamen predstavlja dušu hrvatskog naroda, koji je čvrstočom i žilavošću prkosio nemilosrdnim udarcima povijesti.

Crkva je visoka preko 18, široka 25, a dugačka 45 metara. Nad trostrukim hrastovim vratima stoji u određenoj proporciji rozeta, a na vanjštini pobočnih lađa nalaze se nizovi pravokutnih prozora. Dva prozora koji se nalaze u prezbiteriju s jedne i druge strane ukrašeni su vitrajem: lijevi sa sv. Antunom koji blagoslivlje dijete, a desni sa sv. Antunom i Djetetom Isusom u njegovim rukama.

Pobočne lađe za metar su niže od središnje i od nje su odjeljene nizovima stupova koji su visoki 14 metara. Apsida je pravokutna u plohi.

Prezbiterij crkve viši je za jedan metar od površine lađa, da bi se naglasila bitnost središnjeg dijela crkve. Prvotni nacrt izradio je ing. Vladimir Potočnjak, ali je prezbiterij prilagođen novim liturgijskim potrebama, pa u njemu posebno mjesto zauzima lijepi kameni oltar prema narodu, rađen prema nacrtu ing. arh. Bernarda Bernardija.

Pozlaćena vratašca na tabernakulu izradio je Angeli Radovani. Taj prostor natkriven je baldahinom – ciborijem, koji nose pet metara visoki stupovi. Unutrašnja ploha pokrova urešena je mozaikom starokršćanskih simbola.

Klupe i ispovjedaonice su od hrastovine i postavljene su u crkvu koncem 1941. Ukupno je 36 klupa, prema godinama sv. Antuna. Reljefi s kršćanskim simbolima na klupama djelo su akademskog kipara Radoja Hudoklina. Isti kipar ukrasio je rezbarijama i četiri ispovjedaonice. Na zidu iza glavnoga oltara je poliptih prof. Ljube Babića. Poliptih je slikan na drvenoj dasci, visok je 2,80, a širok 3 metra. U sredini poliptiha dominira lik sv. Antuna propovjednika i čudotvorca, koji u lijevoj ruci drži evanđelje, a desnom blagoslivlja narod. Lijevo i desno prikazana su po četiri svečeva čuda. S lijeve strane prikazana su ova svečeva čudesa, odozgor prema dolje: sv. Antun prima Dijete Isusa u naručje, zapovijeda mazgi da se pokloni Presvetom Sakramentu, oživljava dijete unesrećeno u kipućoj vodi, propovijeda istovremeno na dva mjesta.

S desne strane, odozgor prema dolje: sv. Antun propovijeda ribama, zacjeljuje mladićevu odsječenu nogu, otkriva lihvarevo srce u škrinji zlata, uskrsava ubijenog čovjeka da bi utvrdio nevinost svog oca. Poliptih je napravljen umjesto velike fresko-slike svetog Antuna u slavi, koja je po prvotnoj zamisli trebala krasiti zid iza oltara. Ispod poliptiha su riječi iz Jakovljeve poslanice 5,13: „Trpi li tko među vama nevolje? Neka moli! Veseli li se tko, neka pjeva hvalospjev!”

Najnovije umjetničko obogaćenje crkve bilo je postavljanje dvaju kipova: Raspetoga Krista sa sv. Franjom i kipa Bezgrješne. Oba kipa je izradio akademski kipar Vladimir Radas. Postavljeni su u prezbiterij pokraj ambona.

Pokrajnje lađe obložene su kasetiranim drvom u visini od 5 metara. U kasetirane plohe postavljene su postaje križnoga puta, koje se vrlo lijepo uklapaju u drvenu pozadinu. Križni put je izradio akademski slikar Vasilije Jordan. Na mjestima nekadašnjih pokrajnjih oltara postavljene su slike rad akademskog slikara Tihomira Lončara. Slike prikazuju: Srce Isusovo te hrvatske svece sv. Nikolu Tavilića i sv. Leopolda Mandića s Kristom uskrslim, sv. Maksimilijana Kolbea, te sv. Obitelj.

Na pročelju crkve, podno rozete, postavljen je brončani kip sv. Antuna, kipara Krune Bošnjaka. U predvorju crkve je smješten kip – Isus pod teretom križa, rad umjetnika Jurja Škarpe koji je izradio i dva reljefa sv. Antuna koji se nalaze s unutrašnje strane srednjeg ulaza. U sklopu crkve uređena je kapela Svetoga Križa, koja je pretvorena u malu pinoteku. U njoj su pohranjene slike s bivših pokrajnih oltara. Tu se nalaze slike K. Hegedušića,T. Kralja, M. J. Ruisya, Magdića, te reljef koji prikazuje Presveto Trojstvo s Majkom Božjom J. Škarpe.

Crkva je 2007. godine obnovljena iznutra. Godine 2008. sagrađen je i zvonik koji je bio predviđen u prvotnim nacrtima. U zvonik su postavljena tri nova zvona koja su 2009. godine, uoči proslave obljetnica župe, blagoslovljena. Na blagdan Bezgrješne, 8. prosinca 2009. godine, proslavili smo 75. obljetnicu blagoslova i 25. obljetnicu posvete župne crkve. Slavlje je predslavio nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić.

Na blagdan Krštenja Gospodinova 10. siječnja 2016. godine blagoslovljena je u crkvi nova krstionica. Krstionica je rad prof. Hrvoja Ljubića, vrsnog hrvatskog umjetnika, čija sakralna djela krase mnoge crkve i katedrale u Hrvatskoj i u inozemstvu. Kamenoklesarski dio izradila je radionica Maria Čondrića. Krstionicu je Svetištu sv. Antuna kao zavjetni zahvalni dar darovala obitelj Zorović iz Zagreba.

Godine 2016., na  blagdan Rana sv. Oca Franje blagoslovljen je zavjetni kalež sv. Antuna načinjen od zavjetnih darova vjernika i štovatelja sv. Antuna. Kalež je izradio prof. Hrvoje Ljubić u suradnji s Borisom Pokosom iz Zagreba. Kalež je koncepcijski složen da u sebi objedinjuje sv. Antuna Padovanskog, kao zaštitnika Svetišta i župe, sv. Jeronima, crkvenog naučitelja i zaštitnika provincije franjevaca konventualaca, simbol Svetog Duha, zaštitnika samostana sa sedmerim zvijezdama kao darovima Duha Svetoga, te dvanaest plamenih jezika simbola za Pedesetnicu, te sv. Franju Asiškog s utisnutim ranama kao podsjetnikom na godišnje župno euharistijsko klanjanje. U podnožju kažela pozicioniran je početni stih pjesme Antunovih štovatelja, koji se rado pjeva svaki utorak: Si quaeris miracula (Ako čuda tražiš, gle). Ponad natpisa 13 je većih cirkona, koji podsjećaju na Svečev broj, odnosno na datum njegove smrti 13. lipnja. Cijeli vijenac naslanja se na franjevački grb u čijem je središtu rubin (dio zavjetnog nakita), dok se na jabuci kaleža nalazi i ostalo zavjetno poludrago kamenje (rubini i aquamarini). Ispod podnožja kaleža urezan je natpis: Sv. Antunu Padovanskom, čudotvorcu, svojem nebeskom zaštitniku,  u godini Božjeg milosrđa ovaj zavjetni kalež darovali su njegovi zahvalni štovatelji – 17. rujna 2016.

Nošeni morem, nasukani i ukorijenjeni

Svetište sv. Antuna Padovanskog, središte i žarište antunovske pobožnosti, nalazi se na Svetom Duhu, u zapadnom dijelu grada Zagreba.

Može se reći da je zapravo jedan tragičan događaj „kumovao“ dolasku franjevaca konventualaca u Zagreb. Bio je to izgon hrvatskih fratara iz samostana u Cresu i Piranu, koji su poslije Prvoga svjetskog rata, nakon tadašnjega velikog prekrajanja granica novonastalih država, potpali pod kraljevinu Italiju. Nakon tridesetak mjeseci provedenih u Crikvenici, gdje su dobrotom jednoga slovenskog industrijalca besplatno uživali gostoprimstvo, lutajuća zajednica protjeranih fratara krenula na sjever, u kontinentalnu neizvjesnost. Razumijevanjem Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fratri su dobili na privremeno raspolaganje njihov samostan u Kloštru Ivaniću, ali je neprikrivena želja sviju bila što prije otvoriti vlastiti dom u Zagrebu. I tako je 1921. grupica crnih fratara došla u Zagreb.

U prvim poratnim godinama u zapadnom dijelu Zagreba samotovala je na svetoduškom brijegu zapuštena grobljanska kapela Svetoga Duha, pa je tadašnji zagrebački nadbiskup Antun Bauer vrlo rado fratrima ustupio crkvicu na upravljanje, s ovlaštenjem da na obližnjem zemljištu, koje im je darovano, podignu posve novi samostan. I novi dom je zaista vrlo brzo iznikao, te je na blagdan sv. Franje, 4. listopada 1922. nadbiskup Bauer blagoslovio novi samostan franjevaca konventualaca na Svetom Duhu, po kojemu je i dobio ime koje nosi do danas.

Život i djelovanje braće na ovom mjestu počeli su se razvijati u jednom zadivljujućem tempu i stalnom usponu. Već prigodom prve obljetnice osnutka samostana utemeljen je Treći red sv. Franje, a uskoro je osnovano i prosvjetno-djevojačko društvo „Istra“, koje će ubrzo, zajedno s drugim brojnim katoličkim društvima i organizacijama, oko ovog samostana razvijati zapanjujuću djelatnost. Važan događaj u životu vjernika ovoga dijela Zagreba bilo je osnivanje orlovskih društava. Na dan 26. rujna 1926. otvoren je veliki „Dom sv. Franje“, prva javna dvorana koju je Katolička crkva stavila vjernicima grada Zagreba na raspolaganje.

Glavni pokretač života i djelatnosti prvih godina bio je fra Jozo Milošević, prvi gvardijan ovog samostana, koji je ubrzo nenadano i preminuo, uslijed neuspjele operacije bubrega.

Nešto kasnije za gvardijana je izabran o. Ambroz Vlahov, za kojega se bez sustezanja i zadrške može reći da je i posljednju žilu svojeg bitka uložio u ovaj život i aktivnosti.

Vrlo brzo se osjetila potreba da ovaj dio Zagreba otvori novu župu, jer su najbliži bogoslužni centri bile crkve sv. Blaža (na istoku), crkva sv. Mirka u Šestinama (na sjeveru) i crkva sv. Barbare u Vrapču (na zapadu).

Župa sv. Antuna osnovana je, dakle 1. siječnja 1932. odvajanjem od župe sv. Barbare i župe sv. Blaža, kada je gvardijan samostana Svetog Duha bio fra Bonaventura Burić. Od dolaska u Zagreb do osnivanja Župe franjevci konventualci služili su kao župni vikari župe sv. Blaža.

Gradnja župske crkve počela je vrlo brzo, tako da je nadbiskup Bauer već o blagdanu Bezgrešnog začeća, 8. prosinca 1934. godine, blagoslovio crkvu-svetište, a pastoralni rad u župi poprimio je veliki zamah, paralelno s djelatnostima raznih katoličkih društava. Crkva se gradila pune dvije godine. Prvu svetu misu nakon posvete Crkve, na glavnom oltaru 8. prosinca 1934. godine slavio je bl. Alojzije Stepinac. Od tada do danas na Svetom Duhu Svetkovina Bezgešne se na poseban način slavi, a BDM posebno časti u pobožnostima tijekom cijele godine i u svakodnevnoj molitvi krunice, napose u Devetnici pred Blagdan.

Zvonik je sagrađen kasnije, 2008. godine. Naime, s obzirom na blizinu vojarne, fratri godinama nisu imali dopuštenje za njegovu izgradnju prema izvornom nacrtu. Uz zvona polako poprima nove sadržaje, poput Hrvatskog areopaga, sjedišta Udruge „Vojska Bezgrešne” i drugog franjevačkog apostolata.

Mjesečnik “Veritas” i vrijeme nakon II. svjetskog rata

Za potrebe podrške i promidžbe gradnje crkve, koja je bila zamišljena i od većine biskupa prihvaćena kao nacionalno svetište sv. Antuna, pokrenut je mjesečnik „Vjesnik svetišta sv. Antuna“, koji je prestao izlaziti tek po svršetku Drugoga svjetskog rata.

Valja pri tom napomenuti da zagrebačka župa sv. Antuna predstavlja prvu pastoralnu obvezu takve vrste koju je Provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca dotad preuzela. Uskoro će oko drugih samostana uslijediti mnoge druge župe.

Događaji nakon rata, s promjenom vlasti koje nisu nimalo bile sklone Crkvi, a koje su represivnim mjerama nastojale ograničiti i potisnuti djelovanje u sakristije i crkve, zaustavili su dugo godina onaj polet koji je dotad obilježavao život i djelatnost franjevaca konventualaca na Svetom Duhu.

Sredinom 1948. godine održan je poznati proces petorici fratara sa Svetog Duha, koja su osuđena na sveukupno skoro trideset godina zatvorske kazne, a o. Ambroz je kao provincijal u vrijeme rata dobio devet godina robije, od čega je dobre dvije trećine i izdržao.

Život je bio prilično zakočen, dosta usporen, ali ne i prekinut, makar su u Zagrebu bile zamrle sve vanjske vjerske djelatnosti. Župni rad i vjerska pouka skučeni su unutar crkvenih zidova i tako je to potrajalo petnaestak i koju godinu, do 1962. godine, kada se u životu fratara na Svetom Duhu obnavlja izdavačka djelatnost, u početku vrlo ograničena i oprezna, ali s vremenom sve bujnija i raznolikija. O Uskrsu 1962. svetoduški fratri pokreću mjesečnik „Glasnik sv. Antuna Padovanskoga“, nešto kasnije nazvan „Veritas“, a duša te djelatnosti prvih desetak godina bio je fra Ivon Ćuk, pionir katoličkog tiska u Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata. I tako se vjerski rad na Svetom Duhu odvijao oko pastoralno-katehetske djelatnosti u crkvi i izdavačkog apostolata, a kako je pritisak na Crkvu počeo jenjavati, braća su počela sve više širiti svoju djelatnost.

Za potrebu toga trebalo je proširivati odgojno-obrazovne ustanove, te je istih godina otvorena srednja vjerska škola za spremanje svećenika, koju su uz domaće sjemeništarce pohađali i pitomci lazarista iz Vrapča i karmelićana iz Remeta.

Pri samostanu Svetog Duha cijelo poslijeratno vrijeme, sve do naših dana, smješteno je malo sjemenište, u kojemu borave kandidati koji pohađaju srednju školu, i bogoslovno sjemenište, gdje borave klerici koji pohađaju bogoslovne nauke. S vremenom je u Zagrebu otvorena još jedna župa, posvećena sv. Maksimilijanu Kolbeu, koja svoje središte ima na obližnjem Bijeniku, u nastavku uspona brijega sjeverno prema Sljemenu. Tamo je sagrađena veća kuća, u nemogućnosti da se u ona vremena dobije dozvola za gradnju prave crkve.

Dolaskom novih vremena, stvaranjem samostalne hrvatske države i pobjedom demokracije, fratri na Svetom Duhu su osjetili potrebu trenutka i uz pomoć cijelog Reda franjevaca konventualaca podigli i 1996. otvorili veliki karitativni centar „Dom sv. Antuna Padovanskog“, o kojemu će više riječi biti kasnije.

U samostanu Svetog Duha, koji je otvoren prije sto godina, živjela su i djelovala mnoga braća, od kojih izdvajamo samo najpoznatije:

– Fra Jozo Milošević, provincijal, prvi gvardijan samostana Svetog Duha, veliki rodoljub i znanstveni djelatnik. Umro u Zagrebu nenadano, 1926. godine.

– Fra Bonaventura Burić, provincijal u mnogo navrata, gvardijan samostana Svetog Duha, voditelj nekih društava. Umro u Zagrebu 1952.

– Fra Ambroz Vlahov, gvardijan i župnik u Zagrebu, neumorni vođa katoličkih društava, provincijal u ratnom razdoblju, višegodišnji zatvorenik u Staroj Gradiški. Umro u Zagrebu 1977.

– Fra Ivon Ćuk, tajnik provincije, poznati propovjednik, pokretač i urednik „Glasnika sv. Antuna“, pisac brojnih zapaženih djela. Umro u Zagrebu 1983.

– Fra Tomislav Talan, glazbenik i skladatelj, preko 40 godina proveo kao zborovođa i glazbeni pedagog u Zagrebu. Umro u Zagrebu 1989.

– Fra Marijan Žugaj, gvardijan i župnik u Zagrebu, provincijal u tri navrata, generalni definitor, pisac povijesnih rasprava. Umro u Zagrebu 2000. godine.

– Fra Celestin Tomić, vikar provincije, dugogodišnji odgojitelj, biblijski stručnjak, dekan Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, pisac četrdesetak biblijskih djela. Umro u Zagrebu 2006. godine na glasu svetosti.

Crkva od drva, kamena i metala

Izgradnja crkve sv. Antuna započela je 1931. godine, kada se slavila 700. obljetnica smrti Padovanskog Sveca. Gradnja crkve je dovršena 1934. godine.

Crkvu je blagoslovio 8. prosinca 1934. godine dr. Antun Bauer, zagrebački nadbiskup, a prvu svetu misu istoga dana slavio je bl. kard. Alojzije Stepinac.

Uz bl. Alojzija Stepinca vezana su još dva vrlo važna događaja u ovoj crkvi. Naime, 12. rujna 1943. godine on je posvetio glavni oltar. Na koncu, glavnu proslavu proglašenja sv. Antuna Padovanskoga „evanđeoskim naučiteljem“  u Zagrebu obilježio je bl. Alojzije svetom misom u ovoj crkvi 13. lipnja 1946. Unutrašnjost crkve dovršena je 1984. godine. Crkvu je 24. studenoga 1984. posvetio kardinal Franjo Kuharić.

Crkva je izgrađena prema nacrtu poznatog arhitekta dr. Jurja Denzlera. Zamišljena je kao trobrodna bazilično-monumentalna crkva, kao spoj baziličnog stila i modernog vala u graditeljstvu. Izvana je sagrađena od grubog kamena. Upravo taj grubi kamen predstavlja dušu hrvatskog naroda, koji je čvrstoćom i žilavošću prkosio nemilosrdnim udarcima povijesti. Crkva je visoka preko 18, široka 25, a dugačka 45 metara. Nad trostrukim hrastovim vratima u određenoj proporciji stoji rozeta, a na vanjštini pobočnih lađa nalaze se nizovi pravokutnih prozora. Dva prozora koji se nalaze u prezbiteriju s jedne i druge strane ukrašeni su vitrajem: lijevi sa sv. Antunom koji blagoslivlja dijete, a desni sa sv. Antunom i Djetetom Isusom u njegovim rukama.Pobočne lađe za metar su niže od središnje i od nje su odijeljene nizovima stupova koji su visoki 14 metara. Apsida je pravokutna u plohi.

Prezbiterij crkve viši je za jedan metar od površine lađa, da bi se naglasila bitnost središnjeg dijela crkve. Prvotni nacrt izradio je ing. Vladimir Potočnjak, ali je prezbiterij prilagođen novim liturgijskim potrebama, pa u njemu posebno mjesto zauzima lijepi kameni oltar prema narodu, rađen prema nacrtu ing. arh. Bernarda Bernardija. Pozlaćena vratašca na tabernakulu izradio je akademski kipar Kosta Angeli Radovani. Taj prostor natkriven je baldahinom – ciborijem, koji nose pet metara visoki stupovi. Unutrašnja ploha pokrova urešena je mozaikom starokršćanskih simbola. Klupe i ispovjedaonice su od hrastovine i postavljene su u crkvu koncem 1941. Ukupno je 36 klupa, prema godinama sv. Antuna. Reljefi s kršćanskim simbolima na klupama djelo su akademskog kipara Radoja Hudoklina. Isti kipar ukrasio je rezbarijama i četiri ispovjedaonice.

U crkvi se do nedavno nalazio poliptih prof. Ljube Babića. Poliptih je slikan na drvenoj dasci, visok je 2,80, a širok 3 metra. U sredini poliptiha dominira lik sv. Antuna propovjednika i čudotvorca, koji u lijevoj ruci drži Evanđelje, a desnom blagoslivlja narod. Lijevo i desno prikazana su po četiri svečeva čuda. S lijeve strane prikazana su ova svečeva čudesa, odozgor prema dolje: Sv. Antun prima Dijete Isusa u naručje, zapovijeda mazgi da se pokloni Presvetom Sakramentu, oživljava dijete unesrećeno u kipućoj vodi, propovijeda istovremeno na dva mjesta. S desne strane, odozgor prema dolje: Sv. Antun propovijeda ribama, zacjeljuje mladićevu odsječenu nogu, otkriva lihvarevo srce u škrinji zlata, uskrisava ubijenog čovjeka da bi utvrdio nevinost svog oca. Poliptih je bio napravljen umjesto velike fresko-slike svetog Antuna u slavi, koja je po prvotnoj zamisli trebala krasiti zid iza oltara. Ispod poliptiha su riječi iz Jakovljeve poslanice 5,13: „Trpi li tko među vama nevolje? Neka moli! Veseli li se tko, neka pjeva hvalospjev!“ Poliptih je izmješten u kapelu sv. Križa s desne strane oltara prigodom izrade nove oltarne freske s likom sv. Antuna.

Freska svetog Antuna u prezbiteriju

Na dan proslave 33. obljetnice Posvete naše župne crkve blagoslovljena je nova freska u prezbiteriju naše, danas bazilike, djela akademskog slikara Tihomira Lončara, našega župljanina. Pogled na glavni oltarni prostor i cijelu crkvu je veličanstven, iznenađujuče snažan posve nov, drugačiji, poliptih koji je desetljećima ispunjavao prostor, zamijenila je veličanstvena zidna freska izrazito nażnog kolorita izvedena po cijeloj zidnoj plohi prezbiterija, zidna freska koja je svojom ljepotom sjajem ispunila i zagrlila cjelokupni prostor crkve. Riječima arhitektice, gospođe Višnje Miletić:

Zaista veličanstven prizor. Pogledajmo tog veličanstvenog Antuna kako bos stoji usred uzburkanog mora (mora naših boli.. kako pjesma kaže), kao da je odnekud stigao, stvorio se pred nama s lsusom ispred sebe i govori nam: „Evo me!“ Gledam njegov habit širine svetohraništa s naborima poput stabla kako izvire i izrasta iz dubina samog svetohraništa u prekrasno stablo s plameno crvenom rascvjetanom krošnjom poput velikoga čudesnoga cvijeta oblikovanog u krug, koji se odmah prepoznaje kao obilje darova Duha Svetoga. Krug na simboličan način prikazuje savršenstvo Antunovog života u ljubavi s Isusom, životni put kojim on ide i prosipa za sobom latice blagoslova te ljubavi na nas.

Dijete Isus centralna je osoba ove veličanstvene freske. Ishodište i središte toga cvijeta – Isus sav u sjaju bjeline raširenih ruku prikazan ispred sv. Antuna kao da izlazi iz same nutrine Antunova bića, iz samog srca; kao naidragocjeniji plod sa stabla Antunova života, niegov dar nama.

Pogledajmo u Antunove ruke prikazane poput grana, vjerojatno oraha, na kojemu je tako rado provodio posljednje dane svoga ovozemaljskog života. Jedna s bijelim ljijanom, a druga usmjerena prema gore, prema rukama Boga Oca (onome koga nitko nije vidio). Te predivne ruke ujedno su simbol milosrdnog Oca od kojega sve primamo i kome se vraćamo na kraju – cilju naseg životnog puta.

Ovaj veličanstveni slikovni prikaz je posve nova umjetnikova interpretacija velikog ćudotvorca, sv. Antuna toliko ljubijenog i štovanog sveca u narodu. Umjetnik nije slijedio uvriježene stereotipe već viđenih motiva sv. Antuna s lsusom u naručju ili sv. Antuna s Biblijom u ruci i rukom koja nas blagoslivlja snagom te riječi. Ti simboli su već prisutni drugdje u bazilici: kip, relikvijar… Vizija umjetnika Tihomira Lončara ide u toj interpretaciji mnogo dublje. On nam na veličanstvenoj fresci otkriva na tajanstven način tko je ta Riječ.

Nakon dužeg promatranja nove zidne freske, da se uočiti da je umjetnik kompoziciju freske cijele plohe prezbiterija vrlo pomno osmislio i precizno – istančano razradio. Četiri su protagonista veličanstvene oltarne freske: sv. Antun, Bog Otac, Bog Sin i Duh Sveti) pozicionirani na plohi zida iznad krova ciborija tako da površinom prate vanjski rub stubova ciborija, kako bi se u cijelosti mogao vidjeti sv. Antun s malim Isusom sa svih mjesta (vizura) crkve.

U likovnom izričaju protagonisti zidne freske čine istostranični trokut s upisanim krugom. Zašto takva simbolika i koju poruku krije u sebi? Istostranični trokut je od davnina u sakralnoj umjetnosti simbol Presvetog Trojstva, a krug (kružnica) je simbol savršenstva.

Na taj je tajanstven način umjetnik prikazao sv. Antuna u zajedništvu s  Presvetim Trojstvom kao posrednika (zagovornika) između nas vjemika i Trojstva koje je najsavršenije zajedništvo u ljubavi. Takvom zajedništvu trebao bi težiti svaki istinski vjernik!

Protagonist freske, mali Isus, personifikacija čiste, iskrene, nježne, sućutne, prave dječie ljubavi prikazan je kao dar sv. Antuna nama, koji se utječemo njemu; svima onima koji vrše.pobożnost 13 utoraka sv. Antuna. Nije slučajno da je naš umjetnik u likovom smislu upravo malog Isusa pozicionirao u središte i sjecište dijagonala pravokutne plohe zida iznad ciborija kako bi naglasio da je lsus središte cijele freske.

Snažna je to simbolika! Ona nam preko sv. Antuna slikom pokazuje svetohranište Antunovog srca, kao izvor savršene djelotvorne ljubavi koja otvara sva vrata, koja mijenja naša srca, koja čini čuda u našim životima. Sveti Antun s veličanstvene freske zida prezbiterija kao da progovara: „Gledajte, ovdje ispred mene je Isus u samom svetohraništu… čeka na vas! Dođite, donesite svoje boli na ovaj žrtvenik… ja sam tu uz njega, vaš zagovornik!“

Zasigurno se pitate kako je moguće stvoriti umjetničko djelo ovakve ljepote i skrivene tajanstvene dubine? Naš župljanin, g. Tihomir Lončar, akademski slikar, .taj tihi samozatajni čovjek, kako je rekao otac Tomislav Glavnik, satima je i danima molio i proveo u samoći pred istim tim svetohraništem i upijao tihu polumračnu intimu nutrine naše župne crkve, najljepšeg arhitektonskog ostvarenja postmoderne na hrvatskim prostorima, djelo arhitekta Juraja Denzlera. Nakon dugih promišljanja uspjelo mu je povezati i dovesti u sklad velebnu zidnu fresku sa svim elementima i vizurama interijera.

Progovorio je įezikom boja, kao vrstan kolorist iz nutrine svoga bića, jedinim jezikom kojim umije izraziti ono što osjeća, ono što nam želi reći, ono što je primio na dar od Stvoritelja, a što i mi zahvalno dijelimo s njim.

Kada sam, nakon misnog slavlja te večeri čestitala gospodinu Tihomiru spomenula sam usput, je li mu poznato da se nekada unutar samostana, gdje su stvarane velike umjetničke slike (ikone) sa zadanom sakralnom temom, cijela zajednica molila po godinu dana da se uspije izraziti prava poruka slike, a da je u samoj realizaciji svaki član zajednice imao svoju ulogu. Tada sam doznala da je za uspieh naše zidne freske ustrajno molio naš brat Josip Priselac, vjerni član župnoga zbora „Tomislav Talan“ i veliki molitelj – predvoditeljį večernje krunice. Vjerujemo da ljepotu glasa toga poniznog brata služitelja dok moli i predvodi krunicu ili odjekuje s kora za vrijeme večernjeg misnog slavlja, prepoznaje svaki vjernik ove župe, i na tome mu od srca hvala.

Obogaćenje crkve bilo je i postavljanje dvaju kipova: Raspetoga Krista sa sv. Franjom i kipa Bezgrješne. Oba kipa je izradio akademski kipar Vladimir Radas. Postavljeni su u prezbiterij pokraj obaju ambona. Pokrajnje lađe obložene su kasetiranim drvom u visini od 5 metara. U kasetirane plohe postavljene su postaje križnoga puta, koje se vrlo lijepo uklapaju u drvenu pozadinu. Križni put je izradio akademski slikar Vasilije Jordan.

Na mjestima nekadašnjih pokrajnjih oltara postavljene su slike Tihomira Lončara koje prikazuju: Srce Isusovo te hrvatske svece sv. Nikolu Tavelića i sv. Leopolda Mandića s Kristom uskrslim, sv. Maksimilijana Kolbea i sv. Obitelj. Na pročelju crkve, podno rozete, postavljen je brončani kip sv. Antuna, rad kipara Krune Bošnjaka. U predvorju crkve je smješten kip – Isus pod teretom križa, rad umjetnika Jurja Škarpe, koji je izradio i dva reljefa sv. Antuna, koji se nalaze s unutrašnje strane srednjeg ulaza.

Nakon unutrašnje obnove crkve 2007. godine braća svetoduškog samostana započela su gradnju zvonika, koji je bio predviđen i u prvotnim nacrtima. Zvonik je završen 2008. godine te se u novi zvonik postavljena tri nova zvona, koja će biti blagoslovljena 2009. godine.

Na blagdan Krštenja Gospodinova 2016. godine blagoslovljena je u crkvi nova krstionica, rad prof. Hrvoja Ljubića.

U korizmi 2017. na novouređeni zavjetni oltar sv. Antuna, u desnoj lađi crkve, prenesen je moćnik sv. Antuna, kako bi bio stalno dostupan vjernicima za čašćenje i  pobožnosti Svecu svega svijeta.

U listopadu iste godine blagoslovljene su nove ispovjedaonice: rad talijanskih majstora.

Na godišnjicu posvete crkve 24. studenog 2017. mons. dr. Antun Škvorčević, požeški biskup, blagoslovio je novu fresku sv. Antuna rad akademskog slikara g. Tihomira Lončara i novouređene klupe kora i kamene obloge u apsidi iza glavnog oltara. Sve ove radove na uređenju svetišta pomogli su vjernici ove župe i svetišta.  

Ujesen 2019. Na Godišnjicu posvete crkve kod ulaza u crkvu s desne strane postavljene su biste bl. kard. Alojzija Stepinca i kard. Franje Kuharića rad akademskog kipara Vida Vučaka. Biste su postavljene na kamenim blokovima doniranim od obnove zagrebačke katedrale. Biste je blagoslovio u zajedništvu kanonika Prvostolnog kaptola zagrebačkog kanonik mons. Zvonimir Sekelj.  

U protekloj pastoralnoj godini proslavili smo 90 godina od postajanja župe i 100 godina dolaska franjevaca konventualaca na Sveti Duh, te predali molbu za proglašenjem bazilikom minor. U tom duhu smo uredili prezbiterij, čije je uređenje predvodio fra Zlatko Vlahek, doktor liturgike. Osobito ističemo grb, godpodina dr. Željka Heimera, predsjednika Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva. Iste godine kolaudirane su i blagoslovljenje nove orgulje tvrtke Škrabl (41 registar u tri manuala i pedal). Iste godine, g. Tihomir Lončar naslikao je fresku „Duhovi“ na koru crkve. Orgulje i fresku blagoslovio je apostolski nuncij u RH mons. Giorgio Lingua. Uoči blagdana Rana sv. Franje kardinal Josip Bozanić je uručio fra Miljenku Hontiću, provincijalu, Dekret o proglašenju bazilikom koji je pristigao i glasi na dan 8. kolovoza.

I na kraju, još jedna kratka šetnja prirodom, u franjevačkom duhu. Samostanskom kompleksu na Svetom Duhu pripada vrt u kojem braća sade povrće, brinu za voćnjak, vinograd, održavaju park s borovima, čempresima… Njihov meditativni park svojevremeno je prepoznao i Grad Zagreb kao jedan od najljepših vrtova.

Jedna zanimljivost, rijetkima poznata jest aktivnost fratara prije osnivanja župe sv. Antuna ili u vrijeme njezina osnivanja. U počecima se teritorij Župe protezao sve do župe svete Barbare u Vrapču, svetoga Blaža i sve do rijeke Save. Na teritoriju današnjega Bijenika i župe sv. Maksimilijana Kolbea te Mikulića u to vrijeme uglavnom bijahu poljoprivredne površine, što odaju i nazivi pojedinih ulica. Posebna se zanimljivost veže uz župu sv. Nikole Tavelića u Kustošiji.

 Titular župe sv. Nikole Tavelića u Kustošiji nije vezan uz franjevce konventualce koji su čuvari  svetišta sv. Nikole u Šibeniku. Kod osnutka ove župe u Kustošiji bilo je više prijedloga kako će se ona nazivati. A da se ona nazove bl. Nikole Tavelića predložio je prvi župnik ove župe vlč. Vilim Cecelja. Naime, župa je osnovana 29. lipnja 1939. godine, nedugo nakon naše A tada se mnogo radilo na tome da blaženi Nikola Tavelić bude proglašen svetim. I štovanje tada blaženoga Nikole bilo je tada u svom zenitu. Ideja da se ova župa povjeri franjevcima konventualcima potječe od ovih redovnika. Naime, osnutkom župe sv. Antuna Padovanskoga 1932. dobar dio Kustošije pripao je ovoj župi (a jedan dio ostao je u dotadašnjoj župi u Vrapču). Odmah po osnutku župe sv. Antuna naši fratri su počeli  mnogo pastoralno raditi u zapuštenom dijelu župe u Kustošiji. I počeli su slaviti nedjeljom Misu u tamošnjoj osnovnoj školi. Početkom tridesetih godina, u Kustošiju dolaze i časne sestre Službenice milosrđa (ančele). U okviru samostana sagrađena je i prva kapela u Kustošiji, posvećena sv. Alojziju, a koju je 20. lipnja 1937. godine blagoslovio nadbiskup Stepinac. Naši fratri su još više povećali pastoralnu aktivnost u Kustošiji. Svete Mise slavile su se u kapeli bl. Alojzija Stepinca, vjerujem svakodnevno. Vjeronauk se tada predavao u školama. Svakako, kada je došlo vrijeme za osnivanje ove župe u Kustošiji, franjevci sa Svetog Duha željeli su da ta župa pripadne njima. To je razumljivo, jer su do tada u Kustošiji pastoralno radili. I bl. Alojzije Stepinac je bio za to da ova župa pripadne fratrima. No, župa u Kustošiji na kraju je povjerena dijecezanskom kleru do danas s kojim fratri rado surađuju.

Do osnutka Župe, franjevci konventualcu su djelovali kao župni vikari velike župe sv. Blaža s kojom i danas održavaju posebnu povezanost.

Još poneka zanimljivost o gradnji: Pastoralni centar je bio građen, dok je fra Jerko Felja bio gvardijan i župnik, a izgrađen 1970. godine. Temelji crkvenog tornja postavljeni su još kod izgradnje crkve sv. Antuna Padovanskoga, dakle negdje tridesetih godina prošlog stoljeća. A toranj je izgrađen, dok je provincijalni ministar bio fra Đuro Hontić i gvardijan samostana Svetog Duha fra Zdravko Tuba 2008. godine. Blizina vojarne u „nepogodna“, „crvena“ vremena, nisu dopuštala raniju izgradnju zvonika.

Na prvom katu „Pastoralnog centra“ najprije je bio župni ured i sobe za župnika i kapelane (župne vikare). A prije toga župni ured je bio u prizemlju samostana Svetog Duha. Upravo je fra Augustin Kordić bio taj, koji se kao župnik prvi preselio u taj novi župni ured pastoralnog centra. On je tamo imao svoju sobu i još su imali svoje sobe dva kapelana (župna vikara). Poslije njih nadolazili su drugi župnici i drigi kapelani sve do uspostave Hrvatske države, kada se župni ured premjestio u sadašnje njegovo mjesto. Dakle, dvorana Svetog Franje i prostorije župnog ureda vraćene su poslije uspostave Hrvatske države, valjda 1992. godine.

Blaženi Ivan Merz i službenica Božja Marica Stanković

Da  je bl. Ivan Merz bio nekada u Dvorani (Domu) sv. Franje na Svetom Duhu, vrlo je lako moguće. A da je fra Ambroz Vlahov, redovnik i svećenik naše Provincije (1895.-1976.) viđao i bio u vezama s bl. Ivanom Merzom, to je i posvjedočio na procesu za beatifikaciju Ivana Merza 21. veljače 1973. godine u Nadbiskupskoj kapeli u Zagrebu govoreći o krepostima ovoga budućeg blaženika. Budući da je bl. Ivan Merz bio povezan s o. Ambrozom Vlahovom, nije isključeno da je dolazio na Sveti Duh i da je bio u Domu (dvorani) sv. Franje. Ali je sigurno da je službenica Božja Marica Stanković dolazila na Sveti Duh i tu se susretala sa ženskom mladeži, držala predavanja, nagovore, donosila omladinski list „Posestrinstvo“, a potom „Za vjeru i dom“ . Dakako, da je ta predavanja imala u Domu (dvorani) sv. Franje, danas poznatom središtu kulturno-umjetničkih i duhovnih događanja zagrebačkoga Zapada.

Kapelica Svetog Duha u Zagrebu

Kapela svetog Duha u izvorima se spominje još od 15. stoljeća i isprva je pripadala župi Svete Margarete, čije je sjedište bilo u današnjoj Ilici, u podgrađu Gornjega grada, koji se u kasnom srednjem vijeku, prije dolaska Osmanlija, ubrzano razvijao. O najstarijem izgledu kapele ne može se reći puno budući da nije ostala sačuvana. Poznato je tek da ju je sredinom 15. stoljeća grof Ulrich Celjski prepustio seoskom sucu Pavlu Valpotu da bi je krajem istoga stoljeća gospodar Medvedgrada Ivaniš Korvin vratio župi Svete Margarete. Kao i ostale zagrebačke crkve van gradskih zidina, na nezaštićenim prostorima današnjega Donjega grada i podsljemenske zone, u 16. i početkom 17. stoljeću kapela svetog Duha, zajedno s nekadašnjom župnom crkvom svete Margarete, postala je dosta zapuštena uslijed prodora Osmanlija. U tom je razdoblju ukinuta i Župa svete Margarete pa su obje kapele pripale glavnoj gradskoj župi Svetoga Marka. Dolaskom redovnika isusovaca u Zagreb početkom 17. stoljeća, a i postupnim slabljenjem Osmanskog carstva, započinje obnova vjerskog života i sakralnih objekata u rubnim dijelovima Zagreba. Isusovci svoj samostan smještaju na Gornji grad, uz crkvu svete Katarine, no istodobno grade svoju rezidenciju na Ksaveru i počinju voditi računa o obnovi gradskih kapela raštrkanih van zidina. Pobrinuli su se tako i za kapele svete Margarete i svetoga Duha koju u više navrata u 17. i 18. stoljeću obnavljaju, dograđuju i opremaju crkvenom opremom. Sudeći po sačuvanim kanonskim vizitacijama, isusovci nisu zamijenili stariju srednjovjekovnu kapelu novom građevinom, samo su je barokizirali, prilagodili estetskim uzusima ranoga novog vijeka. Dok vizitacija iz 1622. spominje kapelu svetog Duha kao izrazito zapuštenu, krajem 17. stoljeća već se ističe da je riječ o prostranoj nadsvođenoj zidanoj građevini s korom i sakristijom, tri oltara (dva su stajala u brodu kapele a jedan u predvorju) i propovjedaonicom. Glavni je oltar bio posvećen titularu kapele – Svetom Duhu, a osim slike Silaska Duha Svetoga na apostole sadržavao je i kipove Krista i Bogorodice, te iznad njih Presvetog Trojstva. Razumljivo je da su isusovci kao obnovitelji kapele unijeli u nju i kultove svojih svetaca tako da su na glavnom oltaru stajali i kipovi svetoga Ignacija Loyole, svetog Franje Ksaverskog, dok je iznad njih bio kip svetog Jakova. U brodu je u to vrijeme uz glavni stajao i bočni oltar posvećen Blaženoj Djevici Mariji na kojemu su se nalazile i skulpture svetog Ivana Evanđelista, svetog Josipa, svetoga Joakima, svetog Lovre i svetog Stjepana. Drugi bočni oltar u predvorju također je sadržavao sliku s prikazom Silaska Duha Svetoga. Imao je, kako se doznaje iz kasnijih vizitacija, oblik krilnog oltara. Kada bi se zatvorio na vanjskim stranama krila, mogli su se vidjeti prikazi Isusa kao dobrog pastira i Majke Božje. Kapela svetog Duha popravljena je ponovno nakon udara groma 1698. godine, kada joj je sazidan novi zvonik u koji su postavljena tri zvona, a najkasnije 1705. dobila je i orgulje.Vizitacije iz sredine 18. stoljeća ističu da je bila pravilno orijentirana, sa svetištem na istočnoj strani, da je imala dvoja vrata, veća prema istoku i manja prema sjeveru, kor, sakristiju na južnoj strani, te da je bila prekrivena daščicama. Isusovci su pri kapeli svetog Duha utemeljili Bratovštinu svetog Izidora, čiji su kult nastojali raširiti među seljačkim stanovništvom. Naime, ovaj je svetac kanoniziran od strane pape Grgura XV. 1622. godine, zajedno s glavnim isusovačkim svecima svetim Ignacijem Loyolom, svetim Franjom Ksaverskim, (kao i) svetim Filipom Nerijem i svetom Terezijom (ovo dvoje zadnjih ne pripada isusovačkim svecima!). Bratovština je kapeli Svetoga Duha prigradila sredinom 18. stoljeća kapelicu svetog Izidora na sjevernoj strani kapele. Spominje se prvi put kao nova 1747. godine, što vjerojatno znači da je izvedena 1740-ih. Vizitacije je opisuju kao malenu građevinu u kojoj je stajao žrtvenik sa slikom svetog Izidora i njegove supruge Mare, sa strane koje su stajali kipovi svetog Ignacija Loyole i svetog Franje Ksaverskog. Po odabiru svetaca očito je kako je riječ o oltaru čije su podizanje potaknuli isusovci. Na njemu su stajale još i skulpture svetog Jurja (moguće je stoga da je postavljena nastojanjem čuvenog hrvatskog isusovca Jurja Muliha, koji je objavio i tekst o bratovštini Svetog Izidora na svetom Duhu),te skulpture svetog Ivana Krstitelja i svetog Ivana Evanđelista. Nedugo nakon izgradnje kapele svetog Izidora, 29. travnja 1754. godine, kapela svetog Duha potanko je opisana u još jednoj kanonskoj (ne kanoničkoj!) vizitaciji. Iz nje doznajemo da je tada imala četiri oltara: glavni Svetoga Duha, pobočne Blažene Djevice Marije i Svetoga Duha, te upravo spomenuti oltar svetog Izidora u bočnoj kapeli. Glavni oltar imao je dva kata. Na donjemu je stajala oltarna pala s prikazom Silaska Duha Svetoga na Apostole, kojoj su sa strane stajale skulpture Krista Spasitelja i Blažene Djevice Marije. Iznad njih, u gornjem dijelu oltara stajao je reljef s prikazom Svetoga Trojstva te manje skulpture svetog Ignacija Loyole, svetog Franje Ksaverskog, svetog Izidora i svetog Roka. Teško je reći je li glavni oltar koji se spominje u vizitaciji s kraja 17. stoljeća istovjetan oltaru koji se spominje u vizitaciji iz 1754., no ta se mogućnost ne može isključiti. Na bočnom oltaru Blažene Djevice Marije stajale su skulpture koje su prikazivale kako Presveto Trojstvo kruni Bogorodicu, dok su se s lijeva i s desna nalazile skulpture svetog Josipa i svetog Joakima, a u gornjem dijelu oltara skulptura svetog Tome te četiri manje skulpture nedefiniranih svetaca. Treći oltar unutar kapele nalazio se ispod kora. S obzirom na opis gotovo je sigurno da se radilo o istom onom krilnom oltaru Duha Svetoga koji je, kada se zatvori, sadržavao prikaze Krista Dobrog Pastira i Bogorodice s Kristom. U kapeli se osim oltara nalazila i propovjedaonica, okrenuta sjeveru.

Sva tri spomenuta oltara imala su zidane stolove, dok im je ostatak bio izveden od drva, rezbaren, obojen i pozlaćen. Četvrti oltar, svetog Izidora, nalazio se, kako je spomenuto, u kapeli prizidanoj sa sjeverne strane kapele. Kapela svetog Duha imala je sudbinu sličnu sudbini drugih crkava van zagrebačkih gradskih zidina o kojima su se starali isusovci. Nakon ukinuća isusovačkog reda (bolje: Družbe Isusove, jer isusovci u pravnom smislu ne spadaju u redove nego družbe!) dolazi, naime, ponovno do zapuštanja ovih građevina. Kako je dobro poznato, nekadašnja župna crkva za područje Donjega grada i Svetog Duha, crkva/kapela svete Margarete, s pripadajućim grobljem, a vjerojatno i malom župnom zgradom, krajem 18. stoljeća prodana je pravoslavnoj zajednici i na njezinom će mjestu 1860-ih niknuti današnja Preobraženska crkva.[6] Kapela svetog Duha, budući da je bila jedini veći katolički sakralni objekt zapadno od središta grada na obroncima zagrebačke gore, nastavila se koristiti, no bila je sve zapuštenija. Vizitacija od 22. lipnja 1801. svjedoči da su se i dalje u njoj nalazila četiri oltara, da je posjedovala raznoliku liturgijsku opremu i knjige: dva dobra kaleža s tri plitice, jednu albu s upletenim zlatnim ružama i čipkama, kazulu, 7 nadramenica, jedno hrvatsko evanđelje, jedan stari brevijar, stari crkveni barjak i raznorazne druge predmete. U njoj se nalazio i jedan kalež koji je ranije bio u vlasništvu kapele Majke Božje Anđeoske, koja je u međuvremenu bila srušena. S obzirom na sve veću zapuštenost kapele, ne čudi da su je vojne vlasti odlučile 1809. godine iskoristiti kao spremište za barut. Naime, nakon što je Habsburška Monarhija poražena u Petom koalicijskom ratu s Napoleonom, Bečkim mirom, sklopljenim 14. listopada 1809. morala je odstupiti velik dio svojega teritorija Francuskoj. Tada i cijelo područje današnje Hrvatske južno od rijeke Save dolazi pod kontrolu Francuza formiranjem Ilirskih pokrajina koje su direktno pripojene Francuskom carstvu. Zagreb time postaje pogranični grad od iznimnoga strateškog značaja za Habsburšku Monarhiju pa ne čudi odluka da se municija skloni u građevinu na uzvišenoj lokaciji s koje se dobro mogla kontrolirati zaravan oko rijeke Save. Ova će se odluka pokazati, međutim, pogubnom za kapelicu Svetog Duha. Naime, za vrijeme velike oluje 30. lipnja 1810. u kapelu je udario grom koji je doveo do zapaljenja uskladištenoga baruta. Došlo je do velike eksplozije koja se osjetila u cijelom Zagrebu i koja je u potpunosti uništila kapelicu i cijelu njezinu opremu. Emilij Laszowski spominje sjećanja starih Zagrepčana koji su kao djeca išli skupljati komadiće olova koje je stvorila eksplozija.[8] Zanimljivo je da ovaj događaj spominje u svome djelu „Barun Ivica“ i August Šenoa, no kao uzrok eksplozije pri tome navodi neopreznost vojnika koji su pušili cigarete čuvajući barut uskladišten u kapeli.[9] Bez obzira na to što je bio uzrok eksplozije, sigurno je kako je njome izgubljen vrijedan spomenik staroga Zagreba i cijela njegova oprema.

Projekt Bartola Felbingera za novu kapelu Svetog Duha (1816.) i gradnja današnje kapele (1832.)

Neposredno po završetku Napoleonskih ratova 1816. godine tadašnji župnik Župe svetog Marka Josip Karvančić, na osnovi pismeno iskazane molbe stanovnika posjeda Trnje, Horvati, Fraterščica i Čukovići, zatražio je od zagrebačkoga gradskog magistrata da se na mjestu srušene u eksploziji pristupi izgradnji nove kapele Svetog Duha. Vezano za tu inicijativu izrađen je i projekt za novu građevinu tada najvažnijega zagrebačkog arhitekta Bartola Felbingera. Porijeklom iz Češke, školovan u Beču, Felbinger u Zagreb donosi bidermajerski klasicizam kakav je prevladavao u arhitekturi prijestolnice Monarhije u prvoj polovici 19. stoljeća. Od njegovih sačuvanih radova svakako treba istaknuti vlastitu kuću na Trgu bana Jelačića 15 (1826. – 1827.), hotel Pruckner u Ilici 44 (1830.), palaču Karla Draškovića u Opatičkoj 18 (1838., poslije Narodni dom) te brojne druge građevine. Budući da se u trenutku izrade projekta za novu kapelu Svetog Duha cijela Habsburška Monarhija, pa i ostatak Europe nalazio u vrlo teškoj gospodarskoj situaciji, kako zbog posljedica Napoleonskih ratova, tako i zbog izrazito nepovoljnih meteoroloških zbivanja (1816. godine je takozvana godina bez ljeta, odnosno godina u kojoj je Europu obilježilo iznimno hladno ljeto, zbog kojega su podbacili usjevi što je dovelo do velike gladi među stanovništvom) do realizacije ovoga projekta neće doći. Da je realiziran, kapela Svetoga Duha pripadala bi skupini najznačajnijih sakralnih građevina sjeverne Hrvatske iz prve polovine 19. stoljeća, budući da je Felbinger predvidio gradnju nekonvencionalne kupolne crkve izduženoga eliptičnog tlocrta.

Zanimljivo je da je nekoliko godina kasnije Felbinger iskoristio ovaj projekt kao polazište za izradu projekta za pregradnju župne crkve svetog Duha u Đakovu. Riječ je o nekadašnjoj džamiji koja je za katoličko bogoslužje prilagođena nakon uspostave Habsburške vlasti u Slavoniji krajem 17. stoljeća. Ovu je građevinu 1819. godine odlučio temeljito prepraviti tadašnji đakovački biskup Mirko (Emmerik) pl. Raffay, koji je Felbingera imao prilike dobro upoznati dok je živio u Zagrebu gdje je bio kanonik pri Zagrebačkoj biskupiji. Ne čudi stoga da je Felbinger tada radio na većini graditeljskih zahvata biskupa Raffaya u Đakovu pa tako i na pregradnji župne crkve.

Projekt za kapelu na Svetom Duhu u Zagrebu i realizirano stanje đakovačke župne crkve ima brojne sličnosti. U oba se slučaja javlja podjela donjega dijela pročelja u tri vertikalne zone, od kojih je središnja, s glavnim portalom, lagano uvučena te tvori maleni trijem. Raščlamba ove središnje zone prema projektu prilično se poklapa sa situacijom u Đakovu – dva jonska polustupa pružaju se čitavom visinom niše/trijema i nose entablaturu. Između njih postavljeni su portal, arhitravno završen, te lučni prozor ispod kojega stoji vijenac s motivom pasjeg skoka.

U rješenju tornja također postoje brojna preklapanja zagrebačkog projekta i situacije u Đakovu. Toranj se u donjemu dijelu i na projektu za zagrebačku kapelu i u Đakovu otvara s eliptičnim prozorom, a na vrhu je zaključen kupolom gotovo identičnih oblika. Središnji je dio tornja uokviren u oba slučaja jednostavnim lezenama koje omeđuju uleknuto veliko pravokutno polje s prozorom. Dok je za Zagreb Felbinger predvidio postavljanje velikog lučno zaključenog prozora za to polje, te raščlanjivanje zone ispod prozora slijepom balustradom, na đakovačkom tornju stoji mnogo jednostavniji pravokutni prozor iznad kojega se izvorno nalazila zabatna pravokutna greda/vijenac, te sat. Vijenac/greda, uklonjen je pri konzervatorskoj intervenciji 1980-ih godina, a sata nema, čini se, još od kraja 19. stoljeća.

Dakako, postoje i stanovite razlike između projekta za zagrebačku kapelu i đakovačke župne crkve, osobito u rješenju donjega dijela glavnog pročelja, jer se u Đakovu bočne strane crkve otvaraju vrlo visokim lučno zaključenim prozorima kojih na projektu za zagrebačku kapelu nema. Moguće je, međutim, da je riječ o prozorima koji su kasnije dodani đakovačkoj crkvi, možda i pri njezinoj opsežnoj historicističkoj restauraciji 1880-ih. Stanovite razlike javljaju se i u zoni zabata jer je za Zagreb Felbinger predvidio na stranama motiv meandara u ulozi voluta, dok su u Đakovu realizirani daleko jednostavniji zabati lagano zaobljene gornje strane, bez voluta.

Budući da je župnu crkvu u Đakovu Felbinger samo pregrađivao, a ne iznova gradio, njezina unutrašnjost bitno se razlikuje od projekta za kapelu Svetog Duha (iako se ne može isključiti mogućnost da su i u unutrašnjosti postojale sličnosti prije historicističke obnove đakovačke crkve). Prema projektu kapela na Svetom Duhu imala bi, naime, unutrašnje zidove raščlanjene plitkim pilastrima, koliko se da zaključiti, pojednostavljenoga korintskog reda. Zidovi između pilastara bili bi vrlo jednostavni, gotovo bez dekoracije, jedino bi iznad dvaju bočnih portala bili postavljeni jednostavni vijenci. Na pilastre bi se nastavljale pojasnice kupole. Unutrašnjost bi osvjetljavalo šest polukružnih prozora na zidovima te čini se tri ili četiri prozora eliptičastoga oblika na kupoli. Polukružne je prozore Felbinger predvidio i za svetište, koje bi imalo nešto bogatiju dekoraciju zida u obliku razvedenijega vijenca i pilastara. Iza svetišta bila bi smještena malena pravokutna sakristija koja bi imala na zadnjemu zidu vlastiti posebni ulaz te posebna vrata prema svetištu, smještena iza glavnoga oltara. Osim glavnog oltara, Felbinger je predvidio postavljanje još dvaju oltara u kapelu svetog Duha. Njihova su rješenja vrlo jednostavna na sačuvanom projektu, no moguće je da je bilo predviđeno da Felbinger naknadno izradi projekte za raskošnije oltare.

Ne samo da do realizacije Felbingerovih projekata naposljetku nije došlo, već se i na izgradnju nove kapele dosta dugo čekalo. Podignuta je naposljetku tek 1832. Godine, za župnika Petra Horvatića, zahvaljujući potpori zagrebačkih građana po daleko jednostavnijem i neinventivnijem projektu kao jednobrodna građevina pravokutnog tlocrta s polukružnim svetištem, zvonikom na pročelju te korom s južne, ulazne strane broda. Rješenje glavnoga pročelja kapele u cjelini se nadovezuje na oblike barokno-klasicističkog sakralnog graditeljstva Hrvatske toga razdoblja. Slično je, recimo, kapeli svetog Jurja, podignutoj u približno isto vrijeme uz Jurjevsko groblje u Zagrebu, Donji dijelovi glavnog pročelja raščlanjeni su plitkim pilastrima, te na bočnim stranama jednostavnim polukružnim nišama, dok se u sredini glavno pročelje otvara glavnim portalom, zaključenim segmentnim lukom i visokim polukružnim prozorom. Zvonik, koji se uzdiže iznad glavnog pročelja, raščlanjen je jednostavnom rustikom i plitkom arhitektonskom plastikom.

Novoj je kapeli dograđena 1841. sa sjeverne strane svetišta jednostavna pravokutna sakristija. Glavni je oltar dobila zahvaljujući darežljivosti Ane Hranilović, dok su orgulje postavljene 1876. godine. Kapela je i dalje pripadala Župi svetog Marka, a povremeno je služila lokalnom stanovništvu, osobito kao grobljanska kapela rubnih zapadnih dijelova Zagreba.

Obnova kapele Svetog Duha (1894.)

 Kapela Svetoga Duha prvu će preobrazbu doživjeti kraljem 19. stoljeća, kada je temeljito pregrađena i opremljena novom opremom. Ovaj se zahvat može vezati uz obnoviteljski zamah koji je obilježio zagrebačku sakralnu arhitekturu nakon potresa od 9. studenoga 1880. godine. U potresu je kapela pretrpjela štetu od procijenjenih 300 forinti. Budući da je riječ o malenoj građevini, radilo se o šteti srednjih razmjera. Tijekom 1881. Građevno-eksekutivni odbor zagrebačkoga Gradskog poglavarstva potrošio je za podbočenje kapele 32,78 forinti, što znači da tom prilikom nije bila temeljito sanirana. Cjelovitija obnova započela je godinama kasnije, u ljeto 1893., a trajala je do ožujka 1894. Izvedena je prema projektima arhitekta koji je u to vrijeme restaurirao ili iznova gradio većinu zagrebačkih crkava svih konfesija, Hermana Bolléa. Ključnu ulogu u realizaciji radova odigrao je tadašnji župnik Župe svetog Marka Stjepan Boroša, koji je uložio znatnih 10.000 forinti u radove.[19] Izvedba graditeljskih radova na kapeli povjerena je graditeljima Makaru i Miji Geheru. Svečana posveta pregrađene kapele održana je na Duhovsku nedjelju 13. svibnja 1894.

Barokno-klasicistička građevina restaurirana je kako bi odgovarala svojoj ulozi prigradske crkve četvrti koja se u to vrijeme već uvelike urbanizirala. Kako je istaknuo pisac članka u Narodnim novinama: „Do nedavno još sasvim zapuštena ta seoska crkva, obnovljena je danas u modernom stilu, te je nalik gradskoj crkvi, kojom se župa sv. Marka ponositi može.“ Bollé je predvidio potpuno preoblikovanje njezinih pročelja u stilu njemačke neorenesansne, postavljanjem dekoracije na lezene i njihovim pretvaranjem u pilastre, dodavanjem voluta, uokviravanjem niša, portala, zvonika. Taj je tip zahvata na građevinama iz 17., 18. i prve polovine 19. stoljeća čest u Bolléovu opusu, kako pokazuju primjeri crkve na Dolcu u Zagrebu, hodočasničkog kompleksa u Mariji Bistrici, župne crkve u Jastrebarskom i drugdje, koje je ovaj arhitekt nastojao bogatijom dekoracijom prilagoditi estetskim standardima kraja 19. stoljeća. Na Svetom Duhu na kraju je realizirana samo dogradnja dviju kapela sa strane broda te nova oprema u unutrašnjosti kapele, dok su pročelja zadržala izgled iz prve polovice 19. stoljeća. Prigradnjama je znatno proširen unutrašnji prostor kapele koji je dobio oblik križa.

U kapelu su pri Bolléovoj obnovi postavljena tri nova drvena oltara: glavni Silaska Duha Svetoga, i bočni Navještenja Blažene Djevice Marije i Presvetog Trojstva. Izveo ih je stolar Ivan Budicki, dok su skulpture povjerene kiparu Dragutinu Moraku, a pale slikaru Josipu Baueru.[23] Riječ je o majstorima i profesorima tadašnje zagrebačke Obrtne škole, koji su redovito surađivali s Hermanom Bolléom na njegovim brojnim sakralnim projektima, te na javnim pa i stambenim građevinama.

Oblikovno rješenje oltara nalikuje drugim sličnim Bolléovim, što realiziranim, što nerealiziranim neorenesansnim oltarima (u župnim crkava u Dubrancu, Križevcima, Mariji Bistrici, Bjelovaru i drugdje). Središnji dijelovi svih triju oltara, iznad svetohraništa, lagano su povišeni i zaključeni zabatom. Na njih su postavljene oltarne pale, dok se na bočnim užim dijelovima u uokvirenim nišama nalaze skulpture.

Bauerove oltarne pale tipičan su akademski rad s kraja 19. stoljeća. Riješene su u kombinaciji motiva iz renesansnog i bizantskog slikarstva i s vrlo klasičnim, uglavnom simetričnim kompozicijama. Morakove skulpture slabe su kvalitete i nesumnjivo su kasnije više puta restaurirane i preslikavane. Za glavni oltar ovaj je kipar izradio slavenske svece, svetog Ćirila i Metoda, čiji se kult u to vrijeme širio Hrvatskom nastojanjima biskupa Josipa Jurja Strossmayera i drugih nacionalno osviještenih svećenika. Na oltaru Navještenja Blažene Djevice Marije Morak je pak izveo svetu Katarinu i svetu Barbaru, a na oltaru Presvetog Trojstva svetog Stjepana Prvomučenika i svetog Lovru.

Osim navedenih majstora i ostali članovi Bolléove radionice sudjelovali su u radovima na opremanju kapele, poput dekorativnog slikara Johannesa Clausena, kojemu će ovo biti jedan od posljednjih radova za Bolléa prije preseljenja u Graz.[24] Nažalost, njegov oslik u kapeli svetog Duha nije ostao sačuvan budući da su kasnije zidovi u nekoliko navrata preslikavani, dok su danas potpuno obijeljeni.

Konačno, na dio prozora Bollé postavlja raskošne vitraje koji su izvedeni „po uzoru monakovskog sitnoslikarstva“. Kome je bila povjerena njihova izvedba u izvorima se, nažalost, ne navodi. Vitraje s prikazima svetog Valentina i svetog Antuna Pustinjaka u desnoj kapeli te vitraj Svete Margarete Marije Alacoque poklonio je župnik Stjepan Boroša. Vjekoslav Pogledić, brat pokojnog župnika Stjepana Pogledića poklonio je vitraj svete Terezije u lijevoj kapelici, dok je njihova sestra Amalija Kovačić, majka Terezije Špitaler, poklonila vitraj svetog Alojzija. Ova dva vitraja nisu sačuvana – moguće je da su uništena u posljednjim danima Drugoga svjetskog rata. Terezija Špitaler je poklonila i oltar Navještenja Blažene Djevice Marije (zbog čega se nesumnjivo na njemu i nazale spomenute skulpture svetica) tako da je cijela obitelj Pogledić odigrala ulogu u uređenju kapele.[27] Od dvaju većih vitraja, s narativnim scenama, onaj s prikazom Krštenja Kristova darovao je Eduard Suhin, inače jedan od ravnatelja Obrtne škole i nadarenik Svetog Križa, dok za vitraj s prikazom Zaruka Bogorodičinih nije poznato tko je osigurao sredstva. Kako je to uobičajeno kod Bolléa, figurativni prizori na vitrajima uokvireni su bogatim dekorativnim motivima. Pojedinačni sveci prikazani su kako stoje, poput slikanih skulptura, na svojevrsnim postoljima, dok su narativne scene prikazane u pojednostavljenom prostoru.

Pri obnovi 1894. na kapelu je postavljen i novi sat, a u unutrašnjosti i luster koje su poklonili stanovnici Svetog Duha.

Iako dio izvora navodi kako je projekte za pregradnju kapele izradio arhitekt Hektor pl. Eckhel, projekte za obnovu i glavni oltar, koji su sačuvani u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu, potpisao je Bollé pa se sa sigurnošću autorstvo ovoga zahvata treba pripisati ponajprije ovome arhitektu. Projekti za oltare u bočnim kapelama nisu pronađeni i postoji mogućnost da im je autor Eckhel, iako su svojim rješenjem posve bliski Bolléovim radovima Bez obzira na to tko je autor oltara i ostatka opreme, nesumnjivo je da je interijer kapele svetog Duha vrijedan i dobro sačuvan primjer rada domaćih majstora te primjer historicističkog, odnosno neorenesansnog opremanja sakralnog prostora i da ga stoga treba čuvati i po mogućnosti dodatno učiniti cjelovitijim rekonstrukcijom Clausenovog oslika, ukoliko je ostao sačuvan pod kasnijim namazima.