Blaženi koji vjeruju u Bogočovjeka
Zapalili smo i četvrtu adventsku svijeću. U središtu biblijskih tekstova posljednje nedjelje došašća stoje dvije žene, dvije sretne majke: Elizabeta, majka Ivana Krstitelja, i Marija, Majka Isusova. Te dvije žene utjelovljuju došašće u najčistijem obliku i najkonkretnijem sadržaju. U njihovu susretu povezane su dvije niti koje se provlače kroz čitavu povijest spasenja u Starome zavjetu, koja je povijest Božjih obećanja i njihovih ispunjenja. Bog čini da se život začne i rodi tamo gdje je to ljudski gledano nemoguće. A to znači da Bog u svome dolasku ostaje apsolutno suveren i da ne ovisi ni o kakvim prirodnim zakonima i ljudskim mogućnostima.
Marija svojim životom utjelovljuje drugu biblijsku nit koja je zapravo jedini preduvjet takvoga Božjeg djelovanja. Ona je primjer prave vjernice koja svojom vjerom Bogu omogućuje da učini još veće čudo od plodne starosti, da začne i rodi kao djevica.
Naš ljudski život neprestano je u znaku došašća i željenih susreta. Koliko god čovjek bio u velikoj mjeri usmjeren na sadašnji trenutak života, on uvijek živi i od iščekivanja. Nije dosta samo biti realist u životu. Čovjek mora biti i sanjar i znati se katkada prepustiti svojim snovima o budućnosti. Čitav ljudski život obilježen je pogledom u budućnost i stavom čekanja. Pa i oni ljudi koji kažu da su posve razočarani u život, još uvijek se potiho nadaju utjehi, miru, sigurnosti. Još uvijek negdje duboko u njima tinja nada da će sresti nekoga tko će unijeti radost i sreću u njihov život.
Ako ispravno shvatimo Mariju i njezin stav, bit će nam jasno kako je važno biti aktivan, preuzeti inicijativu. Njezin nas primjer uči da se došašće ne događa u pasivnom čekanju. Treba se odlučno zaputiti kao i ona, ali još više od toga, treba imati što ponijeti na put. Njezinu polasku prethodila je sveta samoća i tišina susreta s Bogom u molitvi.
Mnogi su ljudi danas i previše u pokretu, ali oni su zapravo u bijegu iz jedne buke u drugu i zato putuju prazni i nemaju što dijeliti s drugima. Da bismo obogatili svoje došašće i došašće onih koje ćemo ovih dana susresti, dobro je čuti savjet teologa Karla Rahnera: »Imaj hrabrosti biti sam. Tek kad na kršćanski način ostvariš trenutke samoće, imat ćeš blago, toplo, strpljivo i hrabro srce i znat ćeš se darivati onima za koje misliš da ih ljubiš. To je stvarni božićni dar, a bez toga sve su drugo samo beskorisne stvari koje možeš darivati u svako vrijeme«.
Svi smo mi u ovome došašću pošli u susret Gospodinu koji dolazi. Možda smo malo zastali. Možda smo skrenuli s puta. Možda ne vidimo dobro put kojim se krećemo. Posljednji je čas da u sakramentu pomirenja i u ovom euharistijskom slavlju osnažimo svoj korak prema Novorođenom Spasitelju, koji nam želi reći istinu o životu i spasenju. Divno bi bilo kad bi se Elizabetina riječ Mariji mogla primijeniti i na nas: »Blago tebi, što povjerova da će se i na tebi ispuniti njegova obećanja!«
Dragi župljani i posjetitelji naše crkve, neka vam Božić bude pun radosti, mira, vjere, poštovanja i ljubavi prema Bogu i ljudima.
fra Martin Jaković