Tko ostaje u Isusu, donosi mnogo roda – neotuđiva baština

U prošlu subotu su naši prvopričesnici (njih 171) po prvi puta primili Tijelo Kristovo, a jučer naši krizmanici (njih 193) primili puninu darova Duha Svetoga ili – kako znamo reći – postali kršćanski zreli. Zamislite da ih se u nedjelju toliko i pojavilo na svetim misama! Godinama se pitamo o čemu to ovisi. Zašto je (gotovo) sve u redu tijekom godine priprave, a nedjelju nakon primljenoga sakramenta, djeca nestanu? Znanstveno dokazana i provjerljiva činjenica je da u obitelji u kojoj se Boga molilo i na svetu misu hodilo i prije primanja sakramenata, to se nastavi i nakon toga. No je li obitelj baš posve odgovorna za to? Što se tiče prvopričesnika, rekao bih da jest. Još su relativno mali, treba im puno poticaja i više pažnje i pozornosti nego što je to nama nekoć trebalo. Osim toga, naša Župa se proteže na velikoj površini, pa ne očekuješ od djeteta da pješači par kilometara do crkve (kao što su to činili naši roditelji ili bake) pa su ovisni o roditeljima koji ih voze. Statistika govori i da je skoro pola naših roditelja rastavljeno, dakle djeca žive na dva kolosijeka. Ne okrivljujući nikoga, jer to nitko ne bira, i to je jedna činjenica koje moramo biti svjesni. Krizmanici su pak dovoljno veliki da mogu sami doći na svetu misu i druge sadržaje. Ako mogu sami na treninge i satove glazbenog obrazovanja, mogu i do crkve. No očigledno ne žele. Ove godine (koja je sad već iza nas) njima smo ponudili program kakvoga ima svega par župa u cijeloj domovini. Nema više izgovora. Moramo se pitati: zašto djeca i mladi od vjere otpadaju? Vjerujem da se i vi roditelji, bake i djedovi i prijatelji pitate gdje je granica „tjeranja“ djece i mladih na svetu misu i druge sadržaje, a gdje počinje njihova slobodna volja? Tu vam mi ne možemo pomoći. Snažan poticaj će kod jednoga djeteta polučiti uspjeh i „doći će k sebi“, a drugo može zauvijek zamrziti vjeru, Crkvu i sve što ima veze s tim. Činjenica je da Isusova rečenica u naslovu pogađa jer je duboko istinita. Cijepanjem od trsa, loza ne može preživjeti. Odvajanjem od sakramentalnoga života djeca i mladi izloženi su napadima Zloga i kušnjama svijeta bez ikakvoga štita i sredstva obrane. Fascinantno je čuti kako su djeca naše župe talentirana i osvajaju državna prvenstva u sportu, glazbi i znanosti. Očigledno ih je netko za to oduševio. Prvi odgojitelji u vjeri, dragi moji, koliko god bi to vama bilo lakše, nismo mi svećenici, časne, vjeroučitelji i biskupi. To ste vi jer ste to na krštenju svoga djeteta svjesno pred Crkvom javno obećali, samo se toga obećanja treba prisjetiti. Jednoga dana će sve medalje i postignuća biti stavljene u stakleni ormar životnih uspomena na koje ćemo biti ponosni i doći će život, samostalan život vašega djeteta. Vas neće biti, fanfare će utihnuti, a što će ostati da ih održi na nogama kada im netko slomi srce, kada nedosanjaju snove, kada ih netko razočara ili se (ne daj Bože) razbole? Jedino vjera. Što će oni sa svim vašim stečevinama zbog kojih lomite leđa, a za 10 godina vam neće niti zahvaliti (niti ne moraju, jer nisu to od vas tražili) zato što oni hoće tatu, mamu, čvrst oslonac u životu, nježnost i blizinu, duge razgovore, izlete i neizbrisive uspomene zajednički provedenoga vremena – neprocjenjive vrijednosti? Bog jedini ostaje i kada nas ne bude da im „čuvamo leđa“; on je jedina naprolazna stečevina i baština koja ne propada. To smo im dužni ostaviti. Sve ostalo će svojim znanjem, vještinama i talentima sami steći. Molimo za našu djecu i naše mlade; da rastu u vjeri i mudrosti, uvijek ucijepljeni u Krista. Tada će živjeti kao mudri, radosni i smislom obojeni ljudi.

fra Ivan M. Lotar, župnik i rektor Bazilike