Tko si ti

U malim mjestima često je nemalo iritantan običaj pitati nekoga: „A, čiji si ti?“ Dok smo mi odrastali i nije bio tako iritantan – dok nismo shvatili zašto nas se to pita. „Čiji si?“ nije samo davalo odgovor na pitanje porijekla (što se posebno u pograničnim područjima moglo iščitati već iz prezimena), nego je valjda i nekom magijom davalo odgovor i na sljedeće pitanje: a to je kakvi smo. Mladi ljudi su uvijek imali potrebu odijevanjem, nakitom, tetovažama ili glazbom koju su slušali pokazati pripadnost nekoj supkulturi i to također nije ništa novo. Mladi sedamdesetih, osamdesetih, devedesetih, kao i današnji također misle da su upravo oni i samo oni moderni, posebni i drugačiji. A zapravo smo svi (bili) isti, samo na malo drugačiji način isti. Danas se trend isticanja identiteta ponovno vraća i to s velikom pompom i s temama koje nisu nekada bile tako poželjne i moderne kao što su to danas, a posebno se nije pitanje isticanje spolnoga identiteta (sklonosti ili roda) nametalo djeci osnovne, pa ni srednje škole.

Čovjeka, naravno, određuju u jednoj mjeri njegovi geni, porijeklo i biološko nasljedstvo, ali ga u mnogo većoj mjeri određuju kućni (roditelji i eventualno bake i djedovi, braća i sestre) i vanjski odgoj. Što je vanjski odgoj? Sve ono što nije kućni: škola, Crkva, ulica, kvart, klub (sportski ili noćni) i drugo; svi oni vanjski autoriteti: šira rodbina, nastavnici, fratri i časne, treneri, stariji kolege i prijatelji. Početak školske godine koji je iza nas, sa sobom će donijeti i brojna pitanja, a svi mi – posebno vjernici – dužni smo djeci i mladima postavljati i pitanje: „A što misliš, što Bog hoće od tebe, s tobom?“ kako bi mogli svoj identitet graditi u Kristu Gospodinu. Što je manje dijete i odgovori će biti nekako „tanji“, ali što je starije – počet će se postavljati i nova pitanja na postojeće odgovore. I tako će dijete rasti u mudrosti i milosti pred Gospodinom.

Kako je lako nekoga svrstati u kutiju i staviti na policu poznatoga. To su učinili i Isusu danas. Svi programi prevencije nasilja u obrazovnim i crkvenim ustanovama na vrijede ništa, ako takav program ne vlada u obitelji. Osnovne i srednje škole (p)ostale su rasadnici manjih i većih nasilnika i o tome bismo više trebali razgovarati sa svojom djecom. Dok s jedne strane nasilje savršeno prolazi, s druge strane se svašta naziva nasiljem. Nije tu lako uvijek procijeniti, ali smo svi na putu rasta i sazrijevanja. Svi svakako trebamo više raditi ponajprije na samima sebi te na svojim međuljudskim odnosima i spoznajama.

Čovjek nikada nije gotov proizvod i ne možemo si do kraja života dati cjelovit odgovor na pitanje u naslovu. Neki o nama kažu ovo, drugi ono… baš kao i o Isusu. Neki su većinom u pravu, neki ne mogu biti više u krivu. Pa dobro, neka misle što im je lakše misliti. Naš zadatak je – baš kao što je Isus pitao apostole: „Što vi kažete?“, Isusa pitati: „A Ti, Isuse, što ti kažeš, tko sam ja, kakav sam ja, kamo moj život vodi nastavim li živjeti ovako?“ Jedino će On u cijelosti biti u pravu i dati nam cjeloviti odgovor koji će nas dobro usmjeriti.

fra Ivan M. Lotar, župnik i rektor Bazilike