Komu smeta(š)?

Bratska opomena trebala bi biti sastavni dio svakoga autentičnoga kršćanskoga međuljudskoga odnosa. Ukazati nekomu, u ljubavi; čuvajući njegovo dostojanstvo, na moguće promašenosti u njegovu životu koje uočavamo, jedan je od najčišćih oblika ljubavi i brige za najsvetije u nekome: njegovu dušu i spasenje. Naše vrijeme obilježeno je isticanjem važnosti emancipacije, iskrenosti, izravnosti i „svojnosti“ (treba uvijek biti svojim, autentičnim, pa kom’ se sviđalo il’ ne sviđalo). Međutim, kao i u mnogome čemu, tako i ovdje susrećemo dvostruka mjerila suvremenoga društva. Premda u teoriji gore napisano stoji, ipak u praksi nikada nije bilo teže „korektno“ nekomu ukazati na grijeh, problem, iskrivljeno mišljenje, licemjerje ili promašaj uopće. Posebno je to problematično zato što se „sfera grijeha“ jako suzila ili proširila – ovisi iz koje perspektive promatramo stvar. Suzila zato što se sve manje toga smatra grijehom, a proširila zato što se sve više toga smatra normalnim, prihvatljivim i, nažalost, poželjnim. Kako u takvom vremenu ostati moralnim, sačuvati dobar pravac u vjeri i moralu; ostati dosljedan evanđelju i katekizmu, a pobrinuti se da brat koji griješi ne ostane satrvena dostojanstva nakon našega interventa, vječna je borba.

Riječi koje se stavljaju u usta bezbožnika: „Postavimo zasjedu pravedniku jer nam smeta i protivi se našem ponašanju, predbacuje nam prijestupe protiv zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj.“ samo potvrđuju naše iskustvo. Jednom riječju, tko primijeti, ukaže i opomene – smeta. Pri bratskoj opomeni sveti Pavao nas upućuje kako to činiti: najprije brata opomenemo nasamo, navodeći argumente i primjere koji potkrjepljuju rečeno. Sljedeći korak je opomena u prisutnosti treće strane (brata), potom zajednice – Crkve. Cilj opomene nije nekoga zgaziti, uništiti, poništiti:

„Gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo.“ kaže danas Jakovljeva poslanica. Opomena mora biti motivirana ljubavlju, a ne osjećajem nadmoći nad drugim uslijed njegove slabosti. Kada primimo opomenu, treba dobro saslušati argumente, promisliti o tome na što nam je ukazano, otići u samoću molitve i klanjanja (pitati Gospodina je li tome tako) i ponizno i hrabro priznati gdje smo pogriješili.

Zašto se bojimo priznati da smo u krivu ili da griješimo? Zato što nismo dovoljno poput djece iz današnjega evanđelja. Često smo ranjeni izrugivanjima, ponižavanjima, neargumentiranim, suludim kritizerstvom i jednostavno postajemo umornima. Prihvatiti opomenu može samo zreo (ne odrastao, jer odrastemo svi, ali – nažalost – ne sazrijevamo) čovjek koji je svjestan svoga dostojanstva i zna da ga opomena ne poništava; ne obezvrjeđuje – nego, naprotiv da ga čini boljom verzijom njega samoga, a na to nas Isus uvijek poziva.

Što kada opomena nije opravdana, nego dolazi iz zavisti, zloće, potrebe za nadmoću nad nama? I to se može okrenuti u našu korist. Ne dopustimo da nas neutemeljene opservacije i komentari dotuku. Ipak, mala, svakodnevna poniženja možemo prikazati za naše obraćenje, za obraćanje naših bližnjih, za veću ljubav Božju – kako je često govorio sv. Franjo u čiju devetnicu ulazimo. Jednom prilikom su me pitali zašto se mala djeca odmah pomire, nakon što su se posvađala? Odgovor je: zato što su im draže sreća i mir od ponosa. O, kad bismo – po tom pitanju – bili više poput male djece.

fra Ivan M. Lotar, župnik i rektor Bazilike