Žitak je u ìmānju, a ne samo u imánju

Svatko voli imati, a nitko ne voli nemati. To nije neka tajna. O čemu se god radilo: o imánju, o zdravlju, o prijateljima, o poštovanju… Neki pak misle da je svo ìmānje u imánju, u materijalnome posjedu. Njih bi današnja čitanja mogla uvelike zbuniti.
Prvo i treće čitanje pred nas stavljaju lik udovice. Udovice su u Svetome Pismu bile jedna od najugroženijih vrsta ljudi. Nakon smrti muža koji je u svakome smislu bio glava obitelji i donositelj materijalnih dobara, uglavnom je ovisila o dobroti drugih. Zato su, napose u Starome Zavjetu, postojali i zakonski propisi o odnošenju prema njima te načinu pomaganja udovicama. Udovica kojoj je bio poslan prorok Ilija posebno je u teškome stanju: na rubu egzistencije, očaja i života. O životu udovice iz evanđelja ne znamo više od onoga što nam Isus kaže. Ne znamo je li ju poznavao ili je po daru spoznanja zaključio, ali ona je u hramsku riznicu ubacila „sav svoj žitak“.
Ovdje imamo jednu zanimljivu, arhaičnu riječ: „žitak“. Ona se ponajprije prevodi kao „život“, a tek onda kao „imánje“. Jednom riječju, ona je Hramu dala sav svoj život. Riječi u naslovu nisu samo moje puko poigravanje naglascima u jeziku (nije tajna da to volim), nego su ključne za razumijevanje Božje poruke ove nedjelje. Ìmānje je sve ono što imamo, sve ono čemu smo posvetili svoj život i vrijeme; materijalno i duhovno, prolazno i vječno. I to je ono što je zanimljivo: hramska udovica Hramu daruje sav svoj život, sve što jest i što ima. Ne radi se ovdje o novcu kojega netko daruje Hramu. Isus to jasno podcrtava: „Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška…“ Ovdje se radi o jednome žitku (životu) koji daruje sve što ima Bogu i za Boga.
Život udovice iz Sarfate Sidonske posve je promijenjen nakon susreta s prorokom Ilijom. Međutim, ona je o proroku samo čula. Pitanje je li ikada svjedočila nečemu što je Bog preko njega učinio. Ilija budi i snaži njezinu vjeru riječima: „Ništa se ne boj. Jer ovako govori Gospodin, Bog Izraelov: U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju.“ Na njegovu riječ, ona tako i učini i tako bude. Ne znam koliko nam puta Gospodin treba pokazati da nas neće nikada napustiti? Onaj tko nikada nije iskusio bijedu i siromaštvo, teško može razumjeti značenje tih riječi. No, ponavljam, ne radi se ovdje samo o imánju, nego o svemu što jesmo. Možda nismo iskusili materijalnu neimaštinu, ali smo iskusili usamljenost, bezvoljnost, blaćenje našega imena, borbu s grijehom… U svemu tome Gospodin nas nikada ne napušta i ne ostavlja. Kako se onda obogatiti u Bogu? Tako da učinimo ono što su učinile sarfatska i hramska udovica te Bogu predamo baš sve što jesmo: i boli, i patnje, i radosti, i tvrtku, i obitelj, i talente – sav svoj žitak, život. To je definicija povjerenja u Božju Providnost. Tada u ćupu našega života neće nestati brašna, niti će se vrč naše duše ikada isprazniti.

fra Ivan M. Lotar, župnik i rektor Bazilike