Biti radostan ili kukati – izbor života

Svaki čovjek teži za srećom. Tražimo ispunjenje, mir i radost – ali put do njih često tražimo na pogrešnim mjestima. Isus nas u današnjem evanđelju o blaženstvima poziva da prepoznamo pravu sreću, onu koja ne ovisi o bogatstvu, zdravlju, uspjehu ili ljudskoj pohvali. U srcu Njegova govora leži duboko pitanje: Što zapravo znači biti blažen?
Prvo Isusovo blaženstvo nam govori: „Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!“ Ove riječi preokreću sve što bi svijet smatrao logičnim. Kako može siromaštvo biti blagoslov? Kako glad, suze ili progonstvo mogu biti znak Božje naklonosti? Isus nas poziva da počnemo gledati svijet drugačijim očima – Božjim očima. Isus ne veliča siromaštvo samo po sebi, već siromaštvo koje nas otvara prema Bogu. Siromašni su svjesni svoje potrebe, svjesni da im treba nešto izvan njih samih. Bogatstvo, s druge strane, često stvara iluziju sigurnosti i samodostatnosti. Koliko puta mislimo da će nas imanje „još samo malo više“ učiniti sretnima? Isus nas poziva na povjerenje u Boga, jer samo u Njemu pronalazimo istinsku sigurnost.
Dalje Isus govori: „Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi!“ Ova glad nije samo fizička glad, nego i duhovna glad za pravdom, ljubavlju i Božjom prisutnošću. Isus nas poziva da tražimo istinsku hranu – onu koja oplemenjuje naš duh, srce i život. Koliko puta vidimo ljude koji imaju sve materijalno, ali su ipak prazni, jer im nedostaje duhovna punina? Isus nas uči da ne živimo samo od kruha, nego od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta. Glad za Božjom prisutnošću nas otvara za dublji odnos s Njim i za potpuno povjerenje u Njegovu providnost.
Prava glad srca može se utažiti samo Bogom. „Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati!“ Isus prepoznaje našu patnju. Suze su dio ljudskog života, ali one nisu kraj priče. U svijetu tuge i boli, Isus donosi poruku nade. Suze mogu pročistiti srce, približiti nas Bogu i osloboditi nas od navezanosti na ovaj svijet.
U patnji često pronalazimo priliku da dublje spoznamo Božju ljubav. U našim trenucima nemoći, Bog je uz nas. On vidi naše suze i obećava da će ih jednom obrisati. Ovo je poziv da svoju patnju ne nosimo sami, nego da je predamo Kristu, koji nas razumije i nosi s nama.
Na kraju blaženstava, Isus nas ohrabruje riječima: „Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega!“ Ove riječi podsjećaju nas da biti Kristov učenik često znači suočiti se s nerazumijevanjem, osudom, pa čak i progonstvom. No, Isus nam poručuje da je naša vjernost Njemu važnija od ljudske pohvale.
Kao kršćani, pozvani smo svjedočiti Kristovu ljubav i istinu, čak i kada to nije popularno. Svijet često ne razumije vrijednosti Božjeg kraljevstva. No, Isus nam obećava da će naša vjernost biti nagrađena – ne nužno u ovom životu, nego u vječnom životu.
Nakon blaženstava dolaze Isusova „jao“. „Jao vama, bogataši… jao vama koji ste sada siti… jao vama koji se sada smijete…“ Ove riječi nisu osuda svih bogatih, sitih ili radosnih, nego opomena da ne gradimo svoj život na prolaznim stvarima. Ako sve svoje pouzdanje stavimo u bogatstvo, užitak ili ljudsku pohvalu, riskiramo izgubiti ono što je najvažnije – zajedništvo s Bogom. Ove opomene nisu prijetnja, nego poziv na obraćenje. Isus nas ne želi zastrašiti, nego probuditi. On nas poziva da prepoznamo gdje nam je srce. A gdje je moje srce?

fra Filip Pušić, župni vikar