„Ovaj prima grešnike!“ ili umišljena pravednost

Vjerojatno ne postoji poznatija prispodoba iz evanđelja od današnje. Mislim da ju jednako dobro poznaju i vjernik i nevjernik. Jednako tako, vjerojatno ne postoji oslikaniji motiv ili otpjevanija pjesma od onih koje su nastale na temelju današnjega čitanja. Zašto? Zato što u njemu otkrivamo Božje srce, Očevu logiku. Tko nije shvatio današnje evanđelje, nije shvatio ništa – ukratko. Neću „gubiti“ slova i prostor u razlaganju i tumačenju prispodobe o Milosrdnom ocu, Sinu s krivim motivima ili Izgubljenom sinu (ovisi na što želite staviti naglasak) jer vam je sve to (zacijelo) jasno; morali ste mnogo puta to čuti. Želim se osvrnuti na sablažnjavanje okoline nad Isusovim „drskim“ ponašanjem.

Da, drskim su smatrali ovo Isusovo primanje grešnika i blagovanje s njima. Što je Isus činio? Isus ih je primao, s njima blagovao i s njima razgovarao, a oni su dolazili k njemu – slušati ga. Na što su, za to vrijeme, gubili energiju umišljeno pravedni farizeji i pismoznanci? Na mrmljanje, sablažnjavanje, ogovor.
Osobno, kada se nađem u nekoj moralnoj dilemi, uvijek se pitam: „Što bi Isus sada učinio?“ Ne zanima me previše što će misliti okolina. Nije nam ugodno kada okolina misli loše ili nešto ne razumije, ali to naprosto ne može biti konačni argument za (ne) djelovanje. Moram li sve razumjeti da bih te podržao? Ne. Moram te (barem) poštovati; imati povjerenja u tvoju prosudbu. Isus se nije prilagođavao mišljenju okoline niti je (uvijek) gubio vrijeme na objašnjavanje svojih postupaka. Onaj koji mi je vjerovao, i kada nije razumio, slijedio je Njegov primjer: kopirao djela, nasljedovao Ga.
Zašto su (teški) grešnici (bili) bolji „materijal“ za evangelizaciju? Zato što su ovi „prečisti“ i „presveti“ već toliko ogrezli u svojoj umišljenoj dobroti, bezgrešnosti i pravednosti da su jednostavno – neupotrebljivi. Zato je oholost prvi od sedam smrtnih
grijeha. Nije slučajno na prvome mjestu, nego zato što je kronološki prvi i ujedno najteži.
Ne radi se tu o osjećaju „napuhanosti“ kada nas netko pohvali; osjećaju koji ode istom brzinom kojom i dođe. Nisu stvari tako banalne, puno su ozbiljnije. Problem je oholost kao modus operandi et vivendi, nešto duboko usidreno u nama. „Što će meni netko nešto govoriti? Pogotovo on! Znam ja njega!“ – i onda krenu priče (istinite i lažne) o nedostojnosti onoga koji nas na nešto upozorava. A Bog je i preko magarca govorio onima koji nisu htjeli slušati ljude! Smatram da nam nedostaje dobrohotnosti i samokritičnosti. To je ozbiljna opasnost za našu dušu.
Isus današnjim evanđeljem pokušava probiti okamenjeni oklop oko ljudskih srdaca. S pravom se pitamo: „Što je u (duhovnom) životu bitno?“ Vratiti se Bogu na vrijeme. Na tome tragu, koja je ključna rečenica današnjeg evanđelja? „Ustat ću i poći svome ocu!“ Ustati. Poći. Ocu. To je redoslijed. A selo, a ljudi, a oni prepravedni i prepametni? Na njih i njihove „misli“ ne vrijedi gubiti niti sekunde vremena. Jedino što možemo učiniti za njih jest oprostiti im jer su duhovno ograničeni i moliti se da progledaju i razumiju. To je sve.

fra Ivan M. Lotar, župnik i rektor Bazilike