Tiho, ali moćno „da“ Boga čovjeku

Marija Magdalena kreće prema grobu, ne sluteći da njezin hod prema mjestu žalosti postaje hod prema otkrivenju, prema životu. Ona još ne zna da će kamen biti odvaljen, da će tama biti nadvladana, da će praznina groba postati punina nade.
Uskrs. To nije samo svečani doručak, šarena jaja ili pjesme koje rado pjevamo. Uskrs je prvenstveno tiho, ali moćno „da“ Boga čovjeku. Ne postoji niti jedna druga istina u koju je utkano toliko nade, toliko milosrđa, toliko obećanja. Jer ako je Krist uskrsnuo, onda ništa nije izgubljeno. Onda se sve može preobraziti, sve se može obnoviti, pa i ono što se čini zauvijek slomljeno. Zanimljivo je kako evanđelist Ivan opisuje taj trenutak. Nema spektakularnih prikaza, nema gromova ni vatre s neba. Sam grob je prazan, tišina vlada. Povez koji je bio na Isusovoj glavi nije zgužvan i bačen, nego svijen na jednom mjestu. Uskrsnuće nije scena holivudskog spektakla, već nježan čin Boga koji tiho, ali odlučno, ustaje iz tame, noseći nama svjetlo koje više ništa ne može ugasiti. Petar i Ivan trče prema grobu. Ivan, mlađi i brži, stiže prvi, ali ne ulazi. Petar dolazi iza njega, ulazi i vidi. I tek tada Ivan ulazi – vidi i vjeruje. Vidi što? Prazan grob. Složene povoje. Nema Isusa, nema njegova tijela. Ipak, nešto se u srcu pokrenulo. U tom trenutku vjeruje. Ne počinje vjerovati jer vidi Uskrslog, već jer vidi ono što nije očekivao – odsutnost. A u toj odsutnosti nalazi početak vjere. Nije li tako i u našim životima? Ponekad Boga ne prepoznajemo po njegovoj prisutnosti, već upravo po bolnoj odsutnosti. Kad sve utihne, kad se maknu svi poznati oslonci, tada ostaje samo vjera – ona iskonska, ogoljena, koja ne traži dokaze, već iznutra gori.
Koliko puta trčimo kroz život, poput Ivana i Petra, tražeći odgovore, dokaze, potvrde? Koliko puta ne ulazimo u „grob“ svojih strahova, svojih sumnji, svojih prošlosti, jer nas je strah što ćemo tamo zateći? Ali Krist nije ostao u grobu. On je prošao kroz tamu da bi nama pokazao put. I ne samo pokazao, već otvorio. Grob više nije zatvor, nego vrata. Prazan grob je najglasnija poruka koju je svijet ikad čuo: smrt nema zadnju riječ.
Prazan grob nas poziva da napustimo svoje „grobnice“ – grobnice egoizma, navika koje nas zarobljavaju, misli koje nas umanjuju. Krist je izašao iz groba – zar ćemo mi ostati u svom? Neće uvijek biti lako. Uskrs ne briše križ – on ga osmišljava. Rane ostaju – i Isus ih nosi nakon uskrsnuća. Ali to više nisu rane smrti, nego rane života. One koje svijetu govore: „Prošao sam kroz tamu, i tu tamu sam pobijedio.“
U svijetu koji često nudi brze odgovore i površne utjehe, Uskrs ostaje zahtjevan, ali duboko istinit poziv. Nema uskrsnuća bez groba. Nema novoga života bez smrti staroga. Ali ono što slijedi nakon – to je ono što nas nosi. To je razlog zbog kojeg slavimo, zbog kojeg se smijemo čak i kroz suze, zbog kojeg ne odustajemo i kad nas sve vuče prema dolje. Uskrs nas poziva da budemo ljudi svjetla. Ne spektakularnog, blještavog svjetla koje zasljepljuje, već onog tihog, postojanog svjetla koje grije, koje pokazuje put. Svjetla koje je prošlo kroz noć, ali se nije ugasilo. Svjetla koje nije poricalo tamu, ali ju je pobijedilo.
I zato, kad sljedeći put uđeš u „prazan grob“ svog života, ne boj se. Možda to nije kraj. Možda je to samo novi početak. Možda baš tada, dok još ne vidiš, već vjeruješ. I možda tada, kao i Ivan, napokon shvatiš: On je živ. I zbog toga – živi i ti. Nemoj ostati u grobu.

fra Filip Pušić, župni vikar

Fotografija: Steve Sharp – Unsplash