Započelo je korizmeno vrijeme

U srijedu, 18. veljače zaapočeli smo s korizmenim vremenom.

Obred pepeljenja održan je na svetim misama u 7.00 i 19.00 ati, kao i na Bijeniku i u Mikulićima.

Župnikovu propovijed prenosimo u cijelosti:

“Sama bremenitost i sadržajnost ovoga dana dopustila bi (možda čak) i izostavljanje homilije, ali ipak mi dopustite nekoliko riječi.
Pred nama je sveto i milosno vrijeme korizme i opet ću upozoriti pa ćete me se opet i sjetiti: brzo će proći. Crkva je od pamtivijeka razumijevala važnost i značenje vremena kao mjesta upliva vječnosti. Upravo zbog toga se za velike dane kao što su Božić i Uskrs pripremamo vremenima kao što su Došašće i Korizma. Ipak, uvijek postoji stvaran rizik da, uslijed mnoštva obveza i brzine života, to vrijeme nekako „proleti“ i da nas mimoiđu milosti koje su nam, autentičnim boravkom u tim trenucima, predviđene.
Isus danas govori o tri temelja korizmenoga vremena: milostinji, molitvi i postu.
Ljudsko nam iskustvo nalaže da smo (uglavnom) svi otvoreni za milostinju; osjetljivi za potrebe najpotrebitijih među nama. To je i evanđeoski put, ali je to put i svakoga normalnoga čovjeka: pomoći. No tek se u trenucima molitve i slavlja sakramenata istinski sjedinjujemo s Bogom i on nam daje snagu za kvalitetan i autentičan post: najprije tjelesni, a potom i duhovni.
Možemo pokušati i sljedeći redoslijed: molitva, post, milostinja.
Molitva i post zajedno vode do autentičnijega davanja milostinje. Premda je milostinja konkretna i materijalna gesta ljubavi prema onome koji nema ili manje ima, ipak milostinja može biti i duhovna. Baš kao što postoje tjelesna i duhovna djela milosrđa: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesna i utamničenika pohoditi, zarobljenicima i prognanicima pomagati, mrtva pokopati; dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika pokarati, žalosna i nevoljna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, za žive i mrtve Boga moliti. Zato nam molitva pomaže nadvladati sve ljudske razloge zašto ovo ne bismo trebali činiti, a post nas kroti i dovodi u red da činimo ono što treba, a ne ono što nam se da ili ne da.
Za nekoliko trenutaka, posut će nam se pepeo po glavi, uz riječi: „Obrati se i vjeruj evanđelju.“ Ili „Sjeti se, čovječe da si prah i da se u prah vraćaš“. Druga opcija snažno progovara upravo o gore rečenom: o prolaznosti ljudskoga života i važnosti ozbiljnosti kojom pristupamo vremenu na Zemlji koje nam je darovano. Prvi zaziv govori o temi obraćenja; o potrebi uvijek novoga povratka na Kristov put, put evanđelja.
Ali pepeo nije kraj, nego početak; mjesto gdje izgara staro, a rađa se novo. Skrušimo se i otvorimo svoja srca Gospodinu kako bi nas Njegova milost mogla preobraziti.”