Celestinovo u veljači
“Molitva ne ide za tim da Boga upoznamo Sa svojim stanjem, već da se stavimo u osobni odnos s Bogom, u iskrenoj poniznosti i sinovskoj jubavi.”- fra Celestin Tomić
U utorak, 24.2.2026. u Bazilici sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu, slavljena je sveta misa povodom kauze o. Celestina Tomića.
Svetu Misu predslavio je fra Zlatko Vlahek, vicepostulator kauze i tajnik Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca u samostanu Svetoga Duha u Zagrebu, uz koncelebraciju pavlina fr. Vinka Vukovića, kapelana u pavlinskom samostanu Sv. Petar u Šumi.
Svečano Misno slavlje svojim glasovima uveličao je župni zbor “Tomislav Talan”.
U propovijedi, fra Zlatko obratio se vjernicima riječima:
“Braćo i sestre,
danas, kada slavimo u čast oca Celestina. Važno je shvatiti da njegovi komentari nisu puka egzegetska razmišljanja, nego poziv na život. On nas uči da Riječ Božja nije samo navještaj, nego snaga koja djeluje. Kao što prorok Izaija kaže da se Božja riječ ne vraća bez ploda, tako i Molitva Gospodnja, ako je molimo srcem, ne ostaje bez učinka.
Možemo Očenaš izgovarati mehanički, gotovo automatski. Ali možemo ga moliti i kao program života. Svaka prošnja može postati ispit savjesti: Sveti li se Božje ime u mom životu? Tražim li njegovo kraljevstvo ili vlastitu sigurnost? Prihvaćam li njegovu volju? Znam li zahvalno primati kruh? Opraštam li? Borim li se protiv zla u sebi i oko sebe?
Ako dopustimo da ova molitva oblikuje naš mentalitet, ona će postati škola sinovstva i bratstva. A to je možda i najdublja poruka današnjega slavlja: biti djeca Oca nebeskoga i prepoznati jedni u drugima braću i sestre.
Neka nam Gospodin udijeli milost da Očenaš ne bude samo molitva koju znamo napamet, nego riječ koja nas preobražava. I neka nas primjer i misao oca Celestina potiču da uvijek iznova ulazimo u osobni, ponizni i sinovski odnos s Bogom.”
Nakon svete Mise vjernici vjernici su zastali Presvetim Oltarskim Sakramentom.
Pred Veličanstvenim Gospodinom, fra Zlatko je nastavio:
“Nalazimo se u vremenu Korizme kad dublje i osobnije proživljavamo pitanje patnje, pitanje smisla trpljenja, pitanje bolesti, usamljenosti i mnogih drugih stvari što nam na prvi mah oduzimaju radost, polet, nadu i vjeru. Na to dublje i osobnije proživljavanje potiče nas, Kriste, Tvoj primjer što ga pratimo putem Tvog križnog puta. I ono što nam se u početku činilo besmislenim dobiva obrise smisla. Ti i nas pozivaš da te slijedimo na Tvom križnom putu i to vrlo konkretno. Svakog u njegovom životnom staležu, u njegovim životnim okolnostima, u njegovim životnim borbama i nadama. Pozivaš nas svakodnevno uzimati svoj križ. Ponekad ne znamo kako prihvatiti taj križ i gdje je uopće. Podaj nam milost da prepoznamo križ što nas izaziva da ga prihvatimo, te da ga svakodnevno prihvaćajući, nosimo u vjeri koja gleda uvijek naprijed, u nadi i u ljubavi koja ljubi usprkos svemu”.
