Drugi utorak u čast svetom Antunu

U Župi sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu u tijeku je pobožnost „13 utoraka sv. Antunu“. Drugoga utorka, 24. ožujka misno slavlje predslavio je fr. Ivan Marija Tomić, prior samostana sv. Dominika i župnik Župe Kraljice Svete Krunice u Zagrebu.

Na početku euharistijskog slavlja vjernike u bazilici i sve hodočasnike te slušatelje i gledatelje  povezane putem prijenosa uživo pozdravio je fra Ivan Marija Lotar, rektor bazilike i župnik Župe sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu. Potičući nas da „otvorimo svoja srca Gospodinu”, rektor je podsjetio hodočasnike i dalje na marljivost da svoja svjedočanstva na slavu Božju i na čast sv. Antuna o milostima koje se izlijevaju u svetištu na Svetom Duhu podijele i u knjizi hodočasnika.

Uvodeći u misno slavlje, fr. Ivan Marija Tomić pozvao je na promišljanje i preispitivanje o tome što smo stavili pred svoje oči, a što je možda zaklonilo pogled na Njega, izvor našega života: „Što smo to stavili manje od njega da nam bude veće”.

Na početku homilije fr. Ivan Marija Tomić prisjetio se predaje o „umornom fratru”  koji je stojeći na morskoj obali, nakon što ga narod nije htio poslušati, učinio nešto neobično, započeo je propovijedati ribama „Oj, ribe morske, čujte riječ Božju, kad je nevjernici ne htjedoše čuti!” i more se uzburkalo od života, ribe izronile i slušale. „Možemo reći, braćo i sestre, da je to na neki način i slika našega vremena – Bog govori, mi ne slušamo, Bog zove, mi se ne odazivamo. On ljubi, mi nezahvalno zaboravljamo”, upozorio je propovjednik ukazujući na sv. Antuna, onog s obale koji i nama danas ponovno viče kao što je jednom davno izrekao u jednoj svojoj propovijedi: „Podignimo dakle svoje oči i gledajmo Isusa, začetnika spasenja. Promatrajmo našeg Gospodina kako visi na križu pribijen čavlima. Uistinu nema boli kao što je Njegova jer oni koje je otkupio s tolikom mukom tako se lako gube. Nigdje čovjek ne može bolje upoznati svoje dostojanstvo nego u zrcalu križa koji ti pokazuje kako trebaš poniziti svoju oholost, kako trebaš umrtviti požudu tijela, kako trebaš moliti Oca za one koji te progone i kako trebaš predati svoj duh u Njegove ruke.”

Osvrćući se na čitanje dana (Br 21,4-9), propovjednik je objašnjavajući prijevod s hebrejskoga, podcrtao zanimljiv, slikovit izraz „Duša se naroda skratila, srce se suzilo” i tu „počinje problem. Grijeh počinje u uskosti tvoga i moga srca, u tome kada više nemamo povjerenja u Onoga koji nas je stvorio, koji nas hoće, koji nas ljubi. Kada počnemo prigovarati, kada smo nezadovoljni, tu počinje grijeh. Kada odjednom nešto nedostaje kao da ti Bog nije dovoljan, tu počinje tragedija svakog duhovnog života. Na to onda dolaze te famozne goruće zmije koje pale, koje ključaju u nama, u našim živcima, u našim nogama, žilama, svi smo napeti. To dolazi polako. Grijeh dolazi uvijek polako, tiho, neprimjetno, uvlači se u sve pore tvoga i moga života, potkopava te i odjednom se nađeš u ruševinama“ , poručio je fr. Tomić citiravši sv. Antuna kako „Grijeh najprije zaslijepi oko srca, a zatim ga ranjava.”

U nastavku, u kontekstu otrova u današnje vrijeme, propovjednik je upitao što danas svaki dan gledamo, koliko sati provedemo ipred ekrana, slušamo i gledamo sadržaje koji proizvode strah, hrane požudu, zavist. „Gledamo sve, gledamo svašta, a  jedno izbjegavamo pogledati – križ, Njega na križu. Ne zato što ga  mrzimo možda, već jednostavno  zato što smo oguglali, možda nam je svejedno, možda smo navikli na taj prikaz ili možda zato jer se bojimo istinski pogledati, jer kad bismo pogledali, onda bismo shvatili i posvijestili si dvije stvari – dubinu vlastitoga pada i dubinu i veličinu Božje ljubavi koju si ne možemo ni predočiti. Kad to dvoje vidimo, onda znamo da smo na nešto više pozvani, odnosno da se onoga najnižega trebamo odreći i da je to bolno i zato je lakše gledati u ekran nego u križ, analizirati svijet nego obratiti vlastito srce, komentirati politiku nego priznati vlastite slabosti. Znamo sve, ne znamo ništa, gledamo svašta, ne vidimo Krista.”

Govoreći o lijeku za spasenje, kao ključni moment k ozdravljenju istaknuo je priznanje grijeha, priznanje da smo bolesni navodeći kao primjer brončanu zmiju na stupu koju Gospodin daje Mojsiju u pustinji „i kaže tko pogleda, oživjet će. Tada narod čini onu ključnu stvar i kaže – zgriješili smo.”

Povezujući čitanje i evanđelje (Iv 8,21-30), propovjednik je podsjetio na rečenicu sv. Antuna „U Kristovu križu nalazi se lijek protiv otrova drevne zmije” te pojasnio kako je „Krist protuotrov za svaku tvoju bolest, onu istinsku bolest, ne ono površinsko na što se svatko od nas žali, to je lijek za tvoje obiteljske probleme, probleme na radnom mjestu. Kad imaš Krista, On ti pomaže da se sve posloži u tvom životu, unutar tebe, bez obzira na to kako je oko tebe jer Bog ne uklanja zmije, ali pokazuje znak, pokazuje Onoga koji nas spašava od zmija. Tu dolazimo do evanđelja kad On kaže: ,Kad uzdignete Sina čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam.’ Ja jesam označava – Bog sam.”

Fr. Ivan Marija Tomić u nastavku homilije kao problem današnjega svijeta istaknuo je ne samo nevjeru, već slabu vjeru rekavši kako je „vjera običajna, ali nije obraćena”. Sv. Antun rekao je jednu jednostavnu istinu – „Tko promatra Raspetoga, uči ljubiti”, a sv. Franjo, u čijoj se jubilejskoj godini nalazimo, znao je reći da je „Krist na kižu knjiga iz koje svi mi imamo iz čega učiti”, podsjetivši time na Isusove riječi „Umrijet ćete u svojim grijesima ako ne povjerujete”, što je dijagnoza, a ne prijetnja. „Trgni se čovječe, pogledaj, uzmi lijek i bit će ti doista bolje. Ako gledamo samo zmije, živimo u strahu. Kad gledaš u Krista, počinje tvoja sloboda”, rekao je propovjednik.

Zaključujući homiliju, predslavitelj je podcrtao dvije važne poruke: „Prvo, sv. Antun nas poziva da podignemo pogled prema Kristu, a drugo, i da druge pozivamo da Ga pogledaju jer ako je doista zahvatio tvoj život, ako je On liječnik tvoga života i tvojih problema, kakav si ti onda ozdravljeni čovjek koji Krista nećeš dalje naviještati, spominjati onim drugim bolesnima kako si upoznao najbolji lijek i najizvrsnijeg liječnika. Draga braćo i sestre, možemo reći, u pustinji je narod bio spašen jednostavnim činom – pogledom prema znaku koji je Bog podigao. Danas pred tvoje i pred moje oči stavlja križ Krista na križu ne kao znak smrti, nego kao znak spasenja i neka nas zagovor sv.Antuna nauči gledati u Krista jer samo tako u našim pustinjama može konačno doći do ozdravljenja i života.”

Sljedećeg utorka 31. ožujka misno slavlje predslavit će mons. Miro Relota. Pobožnost počinje u 18 sati svečanim izlaganjem relikvijara, u 18.20 slijedi pjevana krunica i Večernja u čast svecu te misa, nakon koje slijede pjevane litanije i štovanje relikvija ispred relikvijara u kojem se nalazi svečeva podlaktična kost. Prijenos svete mise od 19 sati svakoga utorka omogućuju Laudato televizija i Radio Marija.

Ivka Malkoč Bastašić

Fotografije: Studio Badrov