Križni put na Črnomorečkom potoku – svjedočanstvo vjere i zajedništva
U nedjelju, 22. ožujka 2026., na Črnomerečkom potoku održan je korizmeni križni put koji su zajednički organizirale Župa sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu i Župa sv. Maksimilijana Marije Kolbea na Bijeniku, uz sudjelovanje vjernika iz Mikulića. Ova snažna i već ukorijenjena korizmena pobožnost treću godinu zaredom okupila je velik broj vjernika, očitujući živu vjeru naroda koji želi hoditi putem Kristova križa.
U molitvenom hodu sudjelovali su vjernici svih uzrasta – djeca, mladi, obitelji i stariji – kao jedna Crkva koja ne promatra križ izdaleka, nego ga nosi zajedno, u zajedništvu i vjeri. Posebno su dirljivu dimenziju dali članovi zajednice Antunovi ljiljani, zajednice koja djeluje pri Župi sv. Antuna Padovanskoga i okuplja osobe s teškoćama u razvoju, njihove obitelji i brojne volontere. Njihova prisutnost bila je živo evanđelje: tiha, ali snažna objava da Bog osobito prebiva ondje gdje je krhkost, a ljubav postaje konkretna i vidljiva.
Križni put dodatno su obogatili vjernici odjeveni u narodne nošnje iz Šestina, unoseći u ovaj hod i ljepotu narodne baštine koja se ne odvaja od vjere, nego ju nosi i izražava. Sudjelovali su i fratri te časne sestre, čime je ovaj hod postao slika Crkve u punini njezinih darova i poziva.
Pobožnost je predvodio župnik i rektor Bazilike sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu, fra Ivan Marija Lotar, koji je vodio molitvu i razmatranja kroz postaje križnoga puta blaženoga Alojzija Stepinca. Stepinčeve riječi, rođene u trpljenju, ali prožete nepokolebljivom nadom, odzvanjale su poput proročkog glasa i danas: podsjećale su da križ nije znak poraza, nego vjernosti koja ide do kraja. U procesiji su fratri nosili i relikvije Blaženika čiji svijetao primjer sjaji svima.
Hod uz Črnomerečki potok postao je više od pobožnosti – postao je put Crkve koja hodi sa svojim Gospodinom. U tom hodu mogla se naslutiti i duhovnost svetoga Franje Asiškoga, koji je u raspetom Kristu prepoznao najdublju objavu Božje ljubavi, svetoga Antuna Padovanskoga, čiji je život bio prožet riječju koja tješi i obraća, ali i svetoga Maksimilijana Kolbea, koji je vlastitim životom posvjedočio da ljubav prema Kristu ide sve do potpunog predanja. U njihovoj se duhovnoj baštini križ ne promatra kao teret koji treba izbjeći, nego kao mjesto susreta – susreta Boga i čovjeka, milosti i slabosti, patnje i otkupljenja. Upravo je ta istina bila opipljiva u svakom koraku ovoga križnoga puta: u šutnji koja govori, u molitvi koja nosi, u zajedništvu koje liječi.
Ovaj križni put još je jednom pokazao da korizma nije tek vrijeme odricanja, nego vrijeme povratka – povratka Kristu koji nas prvi traži na putu naših križeva. I dok su se vjernici kretali od postaje do postaje, rasla je svijest da križ nije kraj puta, nego vrata koja vode prema uskrsnoj radosti, prema životu koji ne prestaje i ljubavi koja pobjeđuje svaku tamu.
