U Bazilici sv. Antuna proslavljen Obred preminuća sv. Franje u znaku 800. obljetnice njegova prijelaza

U subotu, 3. listopada 2026., u predvečerje svetkovine svetoga Franje Asiškoga, u Bazilici sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu svečano je proslavljen Obred preminuća Serafskoga Oca Franje, tradicionalni franjevački Transitus, kojim se braća i vjernici svake godine spominju posljednjih trenutaka zemaljskoga života Asiškoga Siromaška i njegova prijelaza iz ovoga svijeta u puninu života s Bogom. Ovogodišnje je slavlje imalo osobitu snagu i značenje jer se održalo u godini 800. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga, osam stoljeća nakon njegova blaženoga preminuća u Porcijunkuli 3. listopada 1226. godine.

Obred je predvodio fra Miljenko Hontić, provincijal Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, u zajedništvu s braćom samostana Svetoga Duha, bogoslovima te brojnim župljanima i štovateljima svetoga Franje.

Svečano i duboko simbolično slavlje započelo je ulaznom procesijom i pjevanjem drevne antifone „Zdravo, sveti Oče“ – Salve sancte pater, kojom Crkva Franju pozdravlja kao svjetlo domovine, uzor male braće, ogledalo kreposti, put pravednosti i putokaz prema nebeskoj domovini. Sam obred, prema franjevačkoj tradiciji, upravo je zamišljen kao molitveno poniranje u posljednje trenutke Franjina života, uz svjetlo zapaljenih svijeća, Božju riječ, izvještaje njegovih prvih životopisaca, psalme i pjesmu.

Okupljena je zajednica najprije poslušala izvješće sv. Bonaventure o preminuću svetoga Franje. U njemu se pred oči vjernika ponovno stavlja slika Franje koji, osjećajući da se približava posljednji čas njegova života, okuplja braću, hrabri ih i očinski potiče na ljubav prema Bogu, strpljivost, siromaštvo i vjernost Crkvi, stavljajući iznad svega sveto Evanđelje. Prije smrti blagoslovio je nazočnu i odsutnu braću znakom križa te ih preporučio Božjoj milosti.

Posebno snažan trenutak obreda bio je navještaj Evanđelja po Ivanu o Isusovu pranju nogu učenicima. Krist, svjestan da je došao njegov čas „da prijeđe s ovoga svijeta Ocu“, svojim učenicima ostavlja posljednji i najdublji primjer: Gospodin postaje sluga, saginje se pred čovjekom i pere mu noge, pozivajući svoje da i oni čine jedni drugima ono što je on učinio njima. Upravo je to evanđeosko mjesto tijekom slavlja snažno osvijetlilo i Franjin život, njegov izbor malenosti, služenja i potpunoga suobličenja Kristu.

U homiliji je fra Miljenko pred okupljene stavio pitanje koje nadilazi samo pobožno prisjećanje na događaj iz 1226. godine: koliko smo mi danas slični svetome Franji? Franjina karizma, istaknuo je, ni nakon osam stoljeća nije izgubila svoju privlačnost ni snagu; ona i danas oduševljava, uznemiruje savjest i pokazuje da je Evanđelje moguće živjeti ozbiljno, potpuno i radosno.

Pozvao je vjernike da se ne zadovolje tek vanjskim divljenjem velikom svecu, nego da neprestano otkrivaju dubinu njegova iskustva Boga.

Život sv. Franje je neiscrpivo blago – ne zbog njegova junaštva ili morala – nego zbog načina kako se predao Bogu u ruke; zbog siline ljubavi kojom je ljubio Krista; zbog nepatvorene vjernosti kojom je obnavljao Crkvu, uvijek započevši od sebe samoga; zbog načina kako je promatrao svijet i sve stvoreno – dječjim pogledom punim čuđenja i zahvalnosti.

Upravo se u tome, naglašeno je u homiliji, nalazi jedna od trajno suvremenih crta Franjina života. Njegova obnova Crkve nije započinjala od zahtjeva što ga drugi moraju učiniti, nego od osobnoga obraćenja i vraćanja Kristu. Franjo nije nastojao osvojiti svijet učenom riječju, samodopadnošću ili isticanjem samoga sebe, nego je lice tadašnjega svijeta mijenjao služenjem u malenosti, blizinom ljudima i uvijek novim vraćanjem Kristu.

Posebno je istaknuta Franjina ljubav prema posljednjima, ranjenima, bolesnima i ugroženima, prema svima onima koje svijet lako previdi. Upravo ondje gdje je ljudsko dostojanstvo bilo ranjeno Franjo je prepoznavao mjesto susreta s Kristom. Svojim načinom života vraćao je Isusu samoga sebe, svoju braću i zajednice koje je susretao, neumorno evangelizirajući prvenstveno vlastitim životom.

Nakon navještaja Evanđelja zajednica je, slijedeći predaju o posljednjim Franjinim trenutcima, molila Psalam 142: „Iz svega glasa vapijem Gospodinu“, isti psalam koji je, prema životopisima, Franjo molio pred smrt. Potom su odjeknule riječi kojima tradicija opisuje dovršenje njegova zemaljskoga puta: kada su se na njemu ispunila sva otajstva i kada je njegova duša „utonula u ponor ljubavi Božje, blaženi je čovjek usnuo u Gospodinu“. Uslijedila je šutnja te antifona „O presveta dušo“, u kojoj se Franjin odlazak ne promatra samo kao smrt nego kao susret s nebeskom domovinom.

Pročitano je zatim i dirljivo izvješće brata Ilije o smrti svetoga oca Franje, jedno od najstarijih svjedočanstava o Franjinu preminuću. Brat Ilija govori o žalosti zbog gubitka „oca i brata“, ali istodobno poziva na radost, jer je Franjo „iz smrti prešao u život“, te svjedoči kako je njegov život bio svjetlo koje je druge vodilo na put mira. U istome se izvješću spominju i stigme, rane Kristove koje je Franjo nosio na svome tijelu kao vidljivi znak njegove duboke suobličenosti Raspetome. Nakon sveopće molitve, u kojoj se posebno molilo za mir među narodima, za Crkvu i za sve članove franjevačke obitelji da budu dostojni sinovi i kćeri Serafskoga Oca živeći evanđeosko siromaštvo, bratstvo i poniznost, uslijedilo je štovanje relikvija sv. Franje, a slavlje je zaključeno svečanim blagoslovom.

Na samom kraju večeri blagoslovljen je i novi medaljon na sedesu u prezbiteriju Bazilike sv. Antuna Padovanskoga, na kojemu je prikazan franjevački grb – prekrižene ruke Krista i svetoga Franje, jedan od neprepoznatljivijih znakova franjevačke obitelji i njihove povezanosti u otajstvu Kristova križa. Autor medaljona je akademski kipar Hrvoje Ljubić, a njegovo je postavljanje ostvareno zalaganjem liturgičara, fra Zlatka Vlaheka. Novi je umjetnički detalj tako upravo u godini osamstote obljetnice Franjina preminuća trajno ugradio franjevački znak u liturgijski prostor bazilike.

Obred preminuća još je jednom pokazao da spomen na 3. listopada 1226. za franjevačku obitelj nije tek pogled prema slavnoj prošlosti. Osamsto godina nakon Franjina prijelaza njegovo pitanje ostaje otvoreno i svakom novom naraštaju: koliko smo se doista usudili pustiti Kristu da nas preobrazi? Franjina veličina nije bila u tome što je želio postati velik, nego u tome što je dopustio da ga Krist učini malenim, slobodnim i bratom svakoga čovjeka. Upravo zato njegova karizma i nakon osam stoljeća nastavlja oduševljavati, pozivati na obraćenje i pokazivati Crkvi put obnove koji uvijek iznova započinje od Evanđelja i od vlastitoga srca.