Veliki četvrtak – slavlje služenja

Na Veliki četvrtak, 26. ožujka 2026., Crkva je ponovno zakoračila u sveto Vazmeno trodnevlje – u one dane u kojima vrijeme kao da zastaje, a vjernik biva uveden u samo srce otajstva Božje ljubavi. To je dan u kojem Krist ne govori mnogo, nego čini: daruje sebe u euharistiji, ustanovljuje svećeništvo i ostavlja zapovijed ljubavi koja se ne može razumjeti bez poniznosti i služenja.

U jutarnjim satima, u 10.00, u zagrebačkoj katedrali slavljena je Misa posvete ulja koju je predvodio zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša, u zajedništvu s brojnim svećenicima. To slavlje nosi posebnu teološku dubinu i rijetko vidljivu ljepotu jedinstva Crkve: svećenici okupljeni oko svoga pastira, narod koji moli za svoje pastire, i ulja koja postaju znakovi nevidljive milosti.

U toj misi ne postupa se sa svim uljima na isti način, i upravo tu se otkriva nijansirana ljepota sakramentalne teologije. Dva se ulja blagoslivljaju – katekumensko ulje i ulje bolesničkoga pomazanja – dok se sveta krizma posvećuje. Blagoslov znači zaziv Božje milosti na stvorenu stvar kako bi postala prikladno sredstvo Božjega djelovanja. Posveta pak ide dublje: ona označava da nešto biva izdvojeno, posve predano Bogu i trajno obilježeno za svetu uporabu. Zato se sveta krizma, pomiješana s mirisnim balzamom, posvećuje kao znak punine Duha Svetoga; ona se koristi u krštenju, potvrdi i svetom redu, ondje gdje se čovjek na poseban način suobličuje Kristu. U tom razlikovanju između blagoslova i posvete očituje se i razlika između pomoći i potpunoga predanja – između dara koji prati i dara koji preobražava iznutra.

U večernjim satima, u Bazilici sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu, slavljena je Misa Večere Gospodnje koju je predvodio provincijal Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, fra Miljenko Hontić. Liturgija je bila prožeta dubinom koja ne ostavlja čovjeka ravnodušnim: tišina, pogled na ogoljeni oltar, riječi koje odzvanjaju kroz srce, i Krist koji ponovno, ovdje i sada, lomi kruh za svoje.

U homiliji je provincijal snažno naglasio da je ovo večer u kojoj Bog postaje lomljivi kruh kako bi čovjek prestao biti lomljiv od samoće. Istaknuo je da euharistija nije nagrada za savršene, nego snaga za slabe, lijek za ranjene i hrana za one koji žele ostati na putu, i onda kada je težak. Govoreći o pranju nogu, rekao je da Krist kleči pred čovjekom kako bi čovjek naučio kleknuti pred Bogom – ne iz straha, nego iz ljubavi. Ondje gdje se čovjek ne zna sagnuti, ondje se zatvara i za Boga i za bližnjega. No ondje gdje se usudi služiti, ondje počinje rasti nova sloboda – sloboda koja dolazi iz darivanja.

Obred pranja nogu bio je posebno snažan znak toga otajstva. Apostole su predstavljali župljani različitih zajednica, čime je vidljivo očitovana raznolikost Crkve koja ne razdvaja, nego ujedinjuje. U tom jednostavnom, ali duboko potresnom činu, mnogi su mogli prepoznati vlastiti poziv: ne tražiti mjesto iznad, nego mjesto uz drugoga.

Istoga je dana večernja Misa Večere Gospodnje slavljena i u Župi sv. Maksimilijana Marije Kolbea na Bijeniku, gdje je slavlje predvodio župnik i rektor Bazilike na Svetom Duhu, fra Ivan Marija Lotar. I ondje je u središtu bila ista istina: Bog koji ne ostaje nedostižan, nego postaje blizak, dotiče čovjeka i ostaje s njime u lomljenju kruha.

Veliki četvrtak tako ne ostavlja prostor ravnodušnosti. On razotkriva Boga koji ne spašava riječima, nego darom samoga sebe. U euharistiji ostaje prisutan, u svećeništvu nastavlja svoje služenje, a u zapovijedi ljubavi ostavlja put kojim se jedino može ići. To je dan u kojem čovjek može razumjeti da je biti kršćanin nešto duboko zahtjevno, ali i neizmjerno lijepo: biti onaj koji prima, ali i onaj koji se daruje; biti onaj koji je ljubljen, ali i onaj koji ljubi – do kraja.

Fotografije: Jure Badrov