Deseti utorak u čast svetom Antunu

O 10. utorku od „13 utoraka sv. Antunu“ 20. svibnja misno slavlje predslavio je mons. Fabijan Svalina, biskup srijemski.

Hodočanike u bazilici i sve vjernike povezane u prijenosu uživo uvodno je pozdravio fra Ivan Marija Lotar, rektor bazilike i župnik Župe sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu. Poseban pozdrav dobrodošlice uputio je predslavitelju mons. Svalini podsjetivši kako Srijemska biskupija, noseći bogatu baštinu vjere „prokušanu kroz povijest, svjedoči snagu postojanosti, tihe vjernosti i nade koja ne posustaje u kušnjama“jer ukorijenjena je u Kristu.

Uvodeći u misno slavlje srijemski je biskup podsjetio da se nalazimo u godini 800. obljetnice preminuća sv. Franje Asiškog u kojoj „želimo ponovno otkriti ljepotu jednostavnosti Evanđelja, blizinu prema čovjeku i otvorenost srca za Boga i bližnje. Sv. Franjo i sv. Antun pokazali su da se prava veličina ne nalazi u moći i bogatstvu, nego u poniznosti, dobroti i ljubavi“. Poručio je i kako liturgijska čitanja dana pozivaju da „poput sv. Pavla budemo do kraja vjerni svome poslanju i da poput Isusa ostanemo povezani s Ocem u molitvi i ljubavi“.

Na početku homilije predslavitelj je istaknuo sv. Antuna kao sveca kojega vjernički narod osobito voli i gotovo da „nema niti jedne crkve u kojoj nema njegovog kipa ili slike, nema čovjeka koji mu se nije utjecao u molitvi“ i objasnio zašto je tomu tako, zašto je toliko blizak ljudima. „Nije samo zato što je bio velik propovjednik ili učen čovjek. Ljudi su u njemu prepoznali srce koje je bilo blizu Boga i blizu čovjeka i upravo je to srce i franjevačke duhovnosti“.

U nastavku,  u svjetlu 800. obljetnice preminuća sv. Franje, propovjednik je istaknuo kako duh sv. Franje i danas snažno govori svijetu. „Možda nikada nije bilo potrebnije nego li danas jer sveti Franjo i sveti Antun pokazali su da svetost nije bijeg od ovoga svijeta, nego silazak među ljude, među one malene, siromašne, ranjene i odbačene. Franjo, bio je sin bogatoga trgovca, mogao je imati toliko lagodan život, sigurnost i ugled, ali kad je susreo Krista, shvatio je da čovjek ne može biti istinski bogat ako mu je srce prazno; zato bira jednostavnost, siromaštvo i malenost. Ne zato što prezire svijet, nego zato što želi biti slobodan ljubiti i njegova je snaga bila upravo u jednostavnosti Evanđelja. Onda dolazi Antun, njegov duhovni sin. Mlad, obrazovan, nadaren, mogao je postati veliki profesor, crkveni uglednik, čovjek od položaja, ali on bira isti put, a to je put Evanđelja, put malenosti, put služenja i zato ga narod prepoznaje jer narod uvijek prepoznaje tko ga iskreno voli“.

Osvrćući se na čitanje dana (Dj 20,17-27) i „dirljiv“, a ne „tek neki hladan“ oproštajni govor sv. Pavla sa starješinama Crkve u Efezu, propovjednik je podcrtao „snažne riječi“ koje govore o čovjeku koji ne živi za sebe već ima cilj, poslanje i to je tajna i sv. Franje i sv. Antuna : „..doista ni čim ne cijenim svoj život, samo da dovršim trku i službu koju primih od Gospodina Isusa.“ U svjetlu ovih poruka liturgijskih čitanja mons. Svalina upozorio je kako „današnji čovjek često živi bez cilja. Mnogo je trke, mnogo obveza, mnogo planova, ali malo smisla u životu. Ljudi tako danas znaju živjeti udobnije, ali ne znaju zašto žive, a čovjek bez smisla,  brzo postane umoran u životu. Sv. Franjo i sv. Antun otkrili su da je pravi smisao života darovati se; ne zatvoriti se u sebe, ne živjeti samo za vlastiti interes, ne graditi samo svoju sigurnost, nego postati darom za drugoga, zato su bili toliko radosni. Iako siromašni, bili su bogati Bogom. Iako nisu imali mnogo, darovali su mnogo“.

Osvrćući se na Evanđelje (Iv 17,1-11a), biskup Svalina istaknuo je riječi koje posebno odzvanjanju – „ Isus podiže oči prema nebu i moli Oca. To je trenutak toliko duboke Isusove molitve prije njegove muke. Zanimljivo je, Isus ne moli za sebe, on moli za svoje učenike – ‘Oče sveti, sačuvaj ih’. To su riječi ljubavi, a Isus zna koliko je čovjek slab, zna koliko lako u životu zalutamo, zna koliko nas mogu zavesti strah, grijeh, sebičnost i naša površnost i zato moli za svoje učenike. Upravo tu vidimo još jednu važnu crtu, poveznicu sv. Antuna i sv. Franje – bili su ljudi molitve. U svijetu u kojem živimo postoji velika opasnost da budemo aktivni, preaktivni, ali istovremeno i prazni; povezani tolikim društvenim mrežama, a toliko udaljeni od Boga. Prepuni informacija, ali istovremeno smo i bez mira. Bez molitve, čovjek se polako iznutra suši, a molitva nije gubitak vremena, molitva je disanje duše svakoga kršćanina. Sveti Franjo znao je provoditi sate i sate u tišini pred Bogom. Iz te molitve rađala se njegova snaga. Iz te molitve mogao je ljubiti siromašne, opraštati, služiti i nositi križ života. Sv. Antun, premda neumoran propovjednik,  nije crpio snagu iz sebe, nego iz susreta sa živim uskrslim Kristom i zato njegove riječi nisu bile prazne, govorio je ono što je životom živio.“

Zaključujući homiliju, mons. Fabijan Svalina podcrtao je kako spomenuta obljetnica 800 godina od preminuća sv. Franje nije „samo spomen na određenu prošlost, ona je pitanje nama danas kakva je naša vjera – jesmo li blizu ljudima, jesmo li primijetili siromašne pored sebe, znamo li slušati čovjeka pored sebe, jesmo li postali previše zauzeti samima sobom“.

Na kraju, biskup Svalina, pozvao je na utjecanje u molitvi sv. Antunu: „ sv.Antune, nauči nas vjeri koja nije samo na riječima, nauči nas dobroti našega srca, nauči nas blizini prema malenima i siromašnima, onima oko nas, nauči nas imati vremena za brata čovjeka pored mene, nauči nas moliti, nauči nas živjeti Evanđelje jednostavno i iskreno, a  sv. Franjo Asiški neka probudi u svima nama tako potreban duh poniznosti, jednostavnosti i radosti da svi mi ovdje budemo zajednica otvorenih vrata, onih koji  ne osuđuju, nego podižu palog, jer „svijet se neće promijeniti samo velikim riječima, promijenit će se kada ponovno bude više svetih ljudi, onih ljudi koji  ljube Boga i onih ljudi koji koji ostaju blizu čovjeka poput sv. Antuna i tolikih drugih svetaca koji su to svojim životom posvjedočili“.

Sljedećeg utorka, 26. svibnja, misno slavlje predslavit će mons. Vlado Razum, pomoćni biskup zagrebački. Pobožnost počinje u 18 sati svečanim izlaganjem relikvijara, u 18.20 slijedi pjevana krunica i Večernja u čast svecu te misa, nakon koje slijede pjevane litanije i štovanje relikvija ispred relikvijara u kojem se nalazi svečeva podlaktična kost. Prijenos svete mise od 19 sati omogućuju Laudato televizija i Radio Marija.